Poštovani mons. Német, upravo ste postali beogradski nadbiskup metropolit. U ime hrvatske redakcije čestitamo i želimo Vam dobar nastavak Vaše biskupske službe u novom okruženju. Za vrijeme preuzimanja službe rekli ste da ćete i ubuduće nastaviti suradnju osobito sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, ali i sa svim povijesnim Crkvama i vjerskim zajednicama u Srbiji. S papom Franjom možemo reći da je međureligijski dijalog „lijek za rane svijeta“. Kako Vi vidite ekumenski i međureligijski dijalog?

Hvala na pitanju. Ono što sam rekao u subotu u Beogradu u katedrali, to želim i živjeti. Ja imam poseban pristup tom problemu. Meni se čini da je najvažnije da stvorimo dobre kontakte i odnose s predstavnicima drugih povijesnih Crkava u Srbiji, a osobito kao što sam i napomenuo s Pravoslavnom Crkvom, zato što je ona najveća i ima ogroman utjecaj na život u Srbiji, a potom i s drugima isto tako. Jer čini mi se kada stvorimo ljudske odnose da znamo sjesti i popiti čašu vina ili popiti kavu i gledati utakmicu zajedno, nažalost jučer je bilo žalosno [polufinalna utakmica Argentina-Hrvatska, op. nov.], u svakom slučaju, jako je dobro da s tim krenemo i da na temelju tog ljudskog odnosa možemo razgovarati o suradnji. Čini mi se da je to ono što je temeljno jer to dotiče sve. Naravno to ne isključuje mogućnost i potrebu da se sastanu i teolozi, vođe različitih Crkava pa razgovaraju o nekim konkretnim zadaćama, konkretnim temama, možda čak i o teološkim problemima. To su različite razine. Ono što je za nas u Srbiji važno je da ona razina ljudskosti, ljudske blizine, da ona bude u redu. I onda ćemo moći u miru razgovarati te doći do nekih rezultata. Za mene je bila posebna čast, ali mislim i za sve katolike da su na ustoličenju bili predstavnici iz svih Crkava, a osobito, vjerojatno ste i Vi vidjeli, da je Patrijarh [Porfirije] bio. To je posebna čast za nas. To je, mislim, prvi put bilo tako. Međutim, to znači da se vrijeme mijenja i u Srbiji i ide u boljem pravcu.

Nedavno ste propovijedali i u sarajevskoj katedrali za vrijeme zasjedanja Biskupske konferencije BiH. Tada ste spomenuli da se trebamo zapitati zašto se slika Boga kao žene izgubila iz tradicije Katoličke Crkve. Mnoge je posebno dojmila ta Vaša rečenica iz propovijedi. Kako Vi vidite ulogu žena u Crkvi danas? Što Crkva, svaka biskupija, može učiniti da se uvaže prava i dostojanstvo žena?

Ovo je kompleksno pitanje, vjerujte mi. I cijela tematika. U čemu je stvar? Svaka kultura drugačije ocjenjuje ulogu i značenje žene. Ono što je u Katoličkoj Crkvi meni i drago i nije drago jest kad uđem u jednu katoličku crkvu da je u njoj uvijek najviše žena. Radio sam na različitim kontinentima, s različitim vjerama i religijama. Kad uđem u neki budistički hram tamo žena skoro nema. Odete u petak u džamiju – žena nema, odete kod židova u neku od sinagoga, žene imaju svoje mjesto, ali glavni koji mole su muškarci. Znači monoteističke su religije, židovstvo, islam i kršćanstvo, bile vezane za muškarce. Jedino u Katoličkoj Crkvi, možda nešto i u protestantskoj, vidite da većina onih koji idu u crkvu su žene. Kod nas su žene imale mogućnosti da se razviju, to je nešto pozitivno. Nisu isključene iz liturgije. Nekad su bile, ali su danas uključene. Hvala Bogu. One su uključene u sve dobrotvorne akcije. Sve što se događa to [pokreću] većinom žene. Ali kad dođe do jednog uskog kruga, da tako kažem, odluka o blizini oltara onda tu dolazi do granica. Ja sam uvijek bio za to da žene budu cijenjene i u tom krugu bliže oltara. Ako ste vidjeli možda prijenos ustoličenja na televiziji, žene su čitale. Bile su blizu. Bio je i jedan ples iz Indonezije, koji je organizirao veleposlanik iz Indonezije. Tako da smo imali nešto sasvim drugačije od onog standardnog. Ja sam radio krajem 80-ih godina na Filipinima i onda smo uveli na sveučilištu da su djevojke, studentice, mogle ministrirati. To je bilo nešto revolucionarno. No moram kazati, posve ovako normalno, da se broj mladih studenata na misi udvostručio. Jer su tu bile lijepe mlade djevojke [osmijeh]. Pa i to je isto način kako Bog djeluje… Ali sada kažem opet ozbiljno: čini mi se da moramo dati više prostora ženama i moramo doći do trenutka da shvatimo što je ono što je neophodno vezano uz sakrament svećeničkog ređenja, odnosno što nužno proizlazi iz toga, a što se može u upravljanju i vođenju Crkve dati i ženama. Vidite, Sveti Otac Franjo sve više žena dovodi u Vatikan. I to su žene koje su spremne, školovane. Tu se ne radi samo o tome da imamo neki broj žena u zastupljenosti, nego su to stvarno osobe koje znaju točno što treba raditi i rade dobro.

Uskoro nam dolazi Božić. Dok jedan dio svijeta trpi ratna stradanja, osobito mučenička Ukrajina, mnogi su među nama na drugoj strani nesvjesni koliko je važan mir i njegova izgradnja. Kako, u svjetlu Božića, trajno graditi mir i suživot, osobito kod nas u Europi?

Mislim da je ovaj Božić poseban. Znate, bilo je uvijek ratova. Ima ratova i danas. Bio je rat i na našim prostorima prije 30-ak godina, ali oni nisu nikada toliko Europu dirnuli kao ovaj rat u Ukrajini. Jer Ukrajina je ogromna država, jako je blizu i vidimo koliko ljudi je, zbog velikog broja stanovnika, pobjeglo i došlo u naše krajeve. Znači točno osjećamo što se događa. I što je još gore, osjećamo po našim džepovima: pitanje energije, cijena, inflacija. To nije sve povezano samo s ratom, ali rat je to još ojačao. Mislim da u ovoj situaciji ne smijemo zaboraviti ono što je bilo najvažnije već kod Isusovog rođenja: pastiri su došli i donijeli su svoje darove. To znači da je svatko od nas pozvan pomoći onima kojima k nama dolaze. Kao što je Isus dobio darove od kraljeva, ili mudraca kako to Evanđelje kaže, tako smo i mi pozvani da ne izgubimo taj smisao solidarnosti. To je na osobnom planu. A mislim da je za naše države, osobito u Europskoj uniji, važno da izdrže u tim akcijama koje rade zajedno radi pomaganja Ukrajini i radi mogućnosti stvaranja uvjeta za razgovore u miru. Jer nijedna akcija nije samo zato da se pokaže, da se netko kazni, nego da se pomogne da se čovjek nekako osvijesti da treba prekinuti taj glupi rat. Svaki rat je glup. Svaki rat. I ljudi se ubijaju bez potrebe, a može se sjesti za stol i razgovarati.

Oče nadbiskupe, hvala Vam za ovaj razgovor. Ovdje ste na Vatikanskom radiju i na Vatican News-u dali više intervjua na nekoliko jezika. Hvala što ste izdvojili vrijeme i za nas na hrvatskom jeziku. Želimo Vam sretan i blagoslovljen Božić te svako dobro.

Vama isto i Vašim slušateljima. Hvala Vam.