Nadbiskup Puljić: „Hrvatski mladenački trolist početkom 20. stoljeća - Ivan Merz, Miroslav Bulešić i Ivo Mašina“

Prigodom 60. obljetnice mučeničke smrti Ive Mašine, u ovom izlaganju htio bih ukratko prikazati još dvojicu velikih mladića koji su zablistali početkom 20. stoljeća kao ponos naše narodne i crkvene povijesti.

Živjeli su i djelovali u različitim dijelovima naše zemlje, ali bili su nošeni istim idealima izgradnje savršene i svete Crkve te boljeg svijeta i društva. Obojica su proglašeni blaženima.

Jedan je dragi svećenik i mučenik blaženi Miroslav Bulešić, rodom iz Čabrunića u Istri, koji je živio samo 27 godina. Drugi je blaženi Ivan Merz, rođen u Banjoj Luci, a preminuo u Zagrebu u u 32. godini života.

S njima sam u spomenuti trolist uvrstio i našeg dobrog Ivu Mašinu, povjesničara i domoljuba koji je bio blistav đak zadarske gimnazije, a u Zagrebu na studiju povijesti najbolji student u generaciji.

Poznato je kako je zbog domoljubnih zamisli uhićivan u više navrata (od 1954. do 1957.) kako ne bi završio studij. A onda je 1959. g. osuđen na 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u Preškoj skupini. Robijao je u Staroj Gradišci gdje su ga mučili i zadavili 20. studenoga 1961., u 34. godini života. Posmrtni ostaci preneseni su u Preko, pored franjevačkog samostana na Školjiću (tek 1998.).

Primjećujete da su sva trojica umrli u zenitu mladosti: dvojica mučenički – Bulešić i Mašina, a Merz zbog bolesti.

Što ima zajedničko kod ove trojice naših mladenačkih velikana? Gdje su nalazili uporište i snagu u vremenima kušnje i krize? Što ih je motiviralo da su pokazali zavidan stupanj humanosti, vrsnosti i hrabrosti?

U duhu našeg prepoznatljivog kulturnog tropleta, usuđujem se zaključiti da su sva trojica bili ukorijenjeni u tropletu koji spaja obitelj, Crkvu i narod.

Ukorijenjeni u tropletu: Obitelj, Crkva, narod

a) Obitelj je „intimna zajednica života i ljubavi“

Istina je da nijedan od navedene trojice nije bio „obiteljski čovjek“. Bulešić je izabrao svećeništvo. Merz i Mašina imali su nakanu zasnovati obitelj, ali životne okolnosti i problemi su ih u tome omeli. No, sva trojica su bili svjesni da „povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji“ koja je u središtu Božje pozornosti. Znali su i vjerovali kako po božanskoj uredbi na vjenčanju se rađa „ustanova čvrstog zajedništva“, „intimna zajednica života i ljubavi“ (GS 48).

O ljubavi kao temelju obiteljskog zajedništva, teološki je pisao sv. Pavao u Poslanici Korinćanima gdje veli kako je ona „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo… sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi..“ (1 Kor 13, 4 -7).

Kada takve ljubavi nema, onda se ne govori o „zajednici osoba“, nego o „udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu“, jer se pojedinci druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, negoli radi boljitka drugih. Udruge stoga nazivamo „društvenim zajednicama“, a ne „zajednicama osoba“. Temelj obiteljskog zajedništva jest boljitak drugoga, nesebična ljubav koja je „velikodušna i ne traži svoje; sve vjeruje i svemu se nada“. (…)

b) Vjernici u Crkvi „postojani u zajedništvu“

Kad čitamo tekstove o počecima Crkve, otkrivamo da je „zajedništvo“ njezina bitna odlika. Bijahu „postojani u zajedništvu (Dj 2, 42) i sve im je bilo zajedničko“ (Dj 4, 33).

Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj koji nalazimo u obitelji jer je obilježen zajedništvom stola i zajedništvom stjecanja i raspodjele materijalnih dobara. Oko obiteljskog stola, naime, zbiva se susret i ostvaruje komunikacija. Nije bez temelja ustanova euharistije dogodila se upravo kod stola na Posljednjoj večeri. A i svoje javno djelovanje Isus je započeo kod stola, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-11).

Isus nije htio Crkvu kao masu ili neku nadgradnju društva. Želio je neka njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32).

U tom opisu izrečene su četiri bitne odlike zajedništva prve Crkve: zajedništvo nauka, molitve, lomljenja kruha i dobara. Tvorac takvog zajedništva je Duh Sveti koji otvara i preobražava ljudska srca. On je onaj koji „mekša ćudi kamene i grije grudi ledene“. Kad vjernici slave euharistiju, doživljavaju kako su u zajedništvu s Isusom, svojim Učiteljem i uskrsnulim Gospodinom. (…)

Na zamolbu učenika iz Emausa neka „ostane s njima“, Isus je odgovorio većim darom: sakramentom euharistije našao je način kako ostati u njima, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio pisma“. Bog je tako uredio čovjekovo srce da gladuje za njegovom Riječju (Am 8, 11) i može je samo on utažiti. Jer, „nemirno je srce ljudsko dok u njemu ne otpočine“ (sv. Augustin).

Sva trojica iz ovoga trolista: Bulešić, Merz i Mašina, voljeli su Crkvu i čeznuli su za mirom koje im posebice euharistija donosi. I postali su svjedoci ljubavi prema Crkvi i njezinim sakramentima.

Prva latica ovog trolista je Ivan Merz

Njemu je „ljubav prema Isusu u Euharistiji bila ishodište njegovih apostolskih pothvata“. Stoga piše u svom Dnevniku: „Pričest je izvor života… Kod mise sam se tako uživio da sam imao dojam kao da je to bio neki san, tajanstven, čudan i lijep san kad zaboravim sve. Svatko zna kako blizina Euharistije krijepi, napunja dušu svjetlom koje je svjetlije od dana, koja smiruje.

Misna žrtva je tek onda potpuna ako se po Pričesti najtješnje vezama ljubavi sjedinimo s Isusom. Euharistija je vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši. Euharistija je naša prava radost na zemlji. Po njoj postajemo dionicima buduće nebeske slave. Kao dobar promotor Katoličke akcije u hrvatskoj mladeži, Merz je neumorno ponavljao: „Moli se, pričešćuj, žrtvuj se i budi apostol!“ U tom vidu predložio je kao lozinku križarima „Žrtva – Euharistija – Apostolat“, a to je prihvaćeno.

Druga latica trolista je Miroslav Bulešić

Blaženi Miroslav Bulešić s nepunih 27 godina života i 5 godina svećeništva sazrio je do punine i postao mučenikom krizme i zaštitnikom Istre i svećenika. Kardinal Amato koji je 28. rujna 2013. g. u pulskoj Areni predvodio svečanost beatifikacije, rekao je da je „beatifikacija Miroslava Bulešića svetkovina mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom, božanske ljubavi nad ljudskom zlobom“.

To nam najbolje otkriva njegov dnevnik u kojem piše: „Između tužnog i krvlju okupanog naroda moramo biti dobri Samaritanci, koji tješe i liječe, podižu i zavijaju njihove rane. Jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane“.

Kao župnik u Baderni tijekom rata tješio je i hrabrio ljude, posebice one koji su bili najugroženiji. Stizale su prijetnje pa je u dnevniku zapisao: „Ako me hoćeš k Sebi, Gospodine, evo me pripravna. Darujem Ti sasvim život za svoje stado“.

Protivnicima i progoniteljima poručujem: „Moja je osveta – oprost“. Dan prije same smrti, 23. kolovoza 1947., zapriječio je razularene komuniste da oskvrnave svetohranište: „Ovamo možete proći samo preko mene mrtva“, govorio je blijeda lica, ali posve smirena duha.

Sutradan, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947., nakon završetka obreda krizme pobunjenici su upali u župnu kuću i nožem pogubili Miroslava Bulešića.

Treća vrijedna latica iz ovoga trolista je Ivo Mašina

Ivo Mašina je također vodio svoj dnevnik.

Na dan 21. kolovoza 1947. on je zabilježio: „Pošao sam ujutro na sv. Misu, primio sv. Pričest. Molio sam Isusa da mi dade milost, da izdržim sve kušnje ovoga života i da smjerno ustrajem uz Kristov barjak Ljubavi, Dobrote i Mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da Ti do kraja ostanem Tvoj vjerni borac, da za Tvoju vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti.” (D2, str. 55).

Na dan Velikoga Petka (7. travnja 1950.) kad je u duhu „hodočastio“ na pučko bogoslužje u rodno mjesto, Preko, i u dnevnik zapisao: „Prozori su kuća rasvijetljeni. Procesija nema kraja. Čitavo je Preko izašlo da oda pijetet i počast najvećem Mučeniku. A ja sam ovdje u Zagrebu – na Jagodnjaku. O, moje daleko, pitomo selo! Ti i večeras nanovo proživljavaš onaj prvi Veliki Petak – otajstvo ljudskog spasenja. I ja ovdje želim proživjeti jedan čas s Kristom Raspetim na križu spasa. U svojoj sobi mislim i pišem o Velikom Petku, koji je naša gola svakidašnja stvarnost; o tome kako je danas naša Hrvatska nalik na Tebe, Kriste. Donesi nam spasenje po svome križu, Kriste, i daj da ova zemlja, koja toliko pati, doživi uskoro svoje uskrsnuće!” (D5, str. 28- 29).

Poznato je pismo Ive Mašine za Božić majci iz zatvora u Zagrebu u kojem je tješi da ne plače što nema njega i brata mu Davora da „okite jaslice i bor“. Jer, on je u zatvorskoj ćeliji „u svom srcu napravio veliki zlatan bor i jasle za Malog Isusa“, pa piše svojoj dragoj majčici kako će „doći Pravednik u srce pravednika, jer tako je rekao“. Još jednom je moli neka „ne bude žalosna za svojim sinom“, već neka se s njim raduje „jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost i uzdahe u kliktaje“ (Zagreb, pred Božić 1954.).

U svom dnevniku od 1. veljače 1951. piše: „Što više razmišljam o prilikama u svijetu, o društvu u kojem živim, o okolini u kojoj se krećem – to sve više dolazim do zaključka da je put kojim me vodi vjera i kršćanstvo jedino ispravni put i da moram biti uistinu neizrecivo zahvalan Bogu na velikoj milosti koju mi je dao, što sam se rodio kao kršćanin i što sam uza sve perturbacije ipak uspio sačuvati u svojoj duši vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i evanđeoske ideale… ” (D6, str. 56).

c) Zaključne misli

Hvala ti, Ivo, na ovim divnim riječima koje si zabilježio u svom dnevniku, a kojima nas i danas krijepiš i hraniš. Tvoje rodno mjesto Preko i tvoja Zadarska nadbiskupija ponose se tobom jer se nisi dao ni zavesti, ni slomiti prijetnjama, zastrašivanjem i progonom totalitarnog komunističkog sustava u kojem si živio 16 godina.

Tvoj nacionalni osjećaj i ljubav prema obitelji i Crkvi u kojima si primio katolički odgoj, a koji su ti pomogli steći zdrave kršćanske i humanističke stavove i nazore, bili su smetnja ondašnjim moćnicima. Zato su sve činili da te unište. Pao si kao mučenička žrtva i postao putokaz. A vrijednosti za koje si živio i umro „nose pečat neuništivosti“.

Ivo Mašina stoga „ne smije biti prepušten zaboravu; radi njega, i radi nas” (piše u monografiji, Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku, Zadar 2002., str.76.).

Stoga sam mu posvetio Katoličku osnovnu školu na Bokanjcu u Zadru i odredio neka svake godine dan smrti Ive Mašine bude Dan škole, kad će se moći progovoriti o temama i idealima za koje je živio ovaj divni katolički i hrvatski vitez.

Zahvaljujem gosp. Juri Briziću, načelniku Općine Preko i njegovim suradnicima na organizaciji ovoga skupa i na povjerenom predavanju u blizini njegova ovozemaljskog smiraja, na Školjiću.

Neka Ivina ljubav prema obitelji, Crkvi i narodu bude i nama nadahnuće da svoju zemlju volimo, Božje zakone poštujemo, međusobno se cijenimo i pomažemo.

Gospodin Isus, koji je dijelio brige i radosti obitelji i ljudskog roda, neka blagoslovi sve naše obitelji kako bi vjernošću i ljubavlju bile gorljive i u molitvi postojane te postale ono što im je po Božjem naumu u narav upisano.

Neka postanu „intimnom zajednicom života i ljubavi“ (GS 48) kako bi uvijek bile „životne stanice društva i našega naroda“ te postale i ostale prvom i pravom „školom društvenih vrlina“.

A svi članovi naših obitelji i našega naroda neka riječju i primjerom svjedoče svoju vjeru te zauzeto i aktivno sudjeluju u društvenom životu naroda i u poslanju Crkve – poput ovog Božjeg velikana i narodnog tribuna, Ive Mašine.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Preko, 19. studenog 2021.