Krštenici su Josip, šesto dijete Marije i Marijana Ćibarića; Rita, šesto dijete Ane i Bože Antića; Maria Angela, četvrto dijete Ana – Marije i Tome Ćibarića; Emanuel, treće dijete Jozefine i Marijana Markovića; Sara, treće dijete Marije i Roka Dučkića i Ivan, prvo dijete Mie i Paška Berišića.

Doživjeti krštenje u zajednici koja ima egzistencijalnih teškoća, kao što su Janjevci u Kistanjama gdje žive dva desetljeća, a da su obitelji brojne i ne oskudijevaju unatoč materijalnih prepreka koje su veće nego u drugim sredinama, potvrda je istinski življenog kršćanstva i predanja tih ljudi Božjem vodstvu u njihovom životu. U tu nekad i ratom opustošenu sredinu Janjevci su donijeli svoju otvorenost životu i istinska su oaza plodnosti koja je učinila da pustinja procvjeta prisutnošću najvrjednije Božje slike – čovjekom.

Kistanjski župnik don Ivan Perković na misi je rekao: „Janjevačke obitelji uvijek su bile otvorene životu. Ovo svjedočanstvo brojnih krštenja ohrabrenje je mlađima da tako nastave. U njihovoj 700 – godišnjoj povijesti, Janjevce su uvijek krasile ljubav prema Bogu, obitelji i prema domovini Hrvatskoj. Bila im je daleko, ali uvijek im je bila u srcu. Nova strujanja u društvu su protiv obitelji, protiv rađanja djece, ali Janjevci se ne daju i ne predaju. Neka tako i ostane, da budu brojne obitelji, ono što oduvijek krasi janjevačku zajednicu“.

Koliko su ti ljudi praktični vjernici i molitelji potvrđuju i osobna svjedočanstva dviju majka koje su krstile dijete. Ana (33) i Božo (33) vjenčali su se s 23 godine i imaju šestero djece čija su imena: Anastazija, Andrija, Mihael, Marija, Anton i Rita. Oboje su iz obitelji sa sedmero djece. „Ništa nas ne sputava u stvaranju velike obitelji. Anastazija je došla prva i krenulo je. Otvorila sam se životu i drago mi je zbog toga. Jako lijepo je biti majka brojne djece. Jako je veselo, živahno i sretno. Najljepše nam je kad dođemo u crkvu. U crkvi se osjećamo najsretnije i najljepše. Bez molitve, bez Boga ništa. Bez Boga niti jedno dijete ne bi bilo, a ne šest. Ne oskudijevamo u ničemu. Ni u sreći ni u novcu ni u ničemu“, rekla je Ana koja je rađala svake druge godine, počevši od 2009. g. Voljeli bi da je suprug zaposlen, muž radi samo sezonski, pa su ljeti djeca bez oca. „Ali bez Božjeg dopuštenja ni toga ne bi bilo“, posvjedočila je. Ona nipošto nije nezadovoljna. „Ne, vidi se valjda iz priloženog“, rekla je s osmijehom. Zaista, Ana zrači velikom vedrinom. Ljudima je poručila: „Samo vjera u Boga i pouzdanje, prvenstveno u Božju Providnost. Kasnije će sve biti. Ali najprije Božja providnost i prepuštanje Božjoj volji. Mi imamo to iskustvo. Nije da mi uvijek imamo materijalno. Ali kad se prepustiš, Bog sipa milosti materijalno i duhovno, na sve načine. Sva djeca su zdrava i bez ikakvih nedostataka. Sve je kako treba“, istaknula je Ana. Pomažu im roditelji i rodbina. „Kažu da je Rita svetica nemogućega, zbog toga je naša kćer i dobila to ime. Bili smo u devetnici sv. Riti kad smo saznali da je curica. Onda smo odlučili dati joj ime Rita. Ona je ‘prosudila’. Nekad smo na trenutak pomislili hoćemo li otići iz Kistanja, ali uvijek se sjetimo da je ovdje sv. Nikola, tu smo kod Majke Bezgrešne. Tako da ne možemo ići dalje odavde“, poručila je Ana.

Jozefina i Marijan Marković roditelji su Antonije, Filomene i Emanuela. „Porod Emanuela je treći carski rez ali to me nije omelo. Sve sam prepustila u Božje ruke, zato se i zove Emanuel, što znači, Bog je s nama. Imamo jaku vjeru u Boga. Bila je rizična trudnoća, imala sam antitijela u trudnoći i bilo je jako rizično. Trebale su dvije transfuzije kad se Emanuel rodio, dvije izmjene krvi je imao. Ali sve smo dali Bogu u ruke i sve je dobro završilo. Sada ima deset tjedana, Bogu hvala, živ je i zdrav. Imala sam strahove, ali molila sam Boga. Bilo je teško da ga podojim, nije bio sa mnom neko vrijeme nego na pedijatriji. Ali molila sam Majku Božju da mi pomogne da ustanem, jer to je bio treći carski rez. Majka Božja je pomogla, ja sam ustala. Sve sam dala u Božje ruke“, rekla je Jozefina. Njen muž je nezaposlen, no uspijevaju podizati obitelj. „Uz Božju pomoć, može se. Kako se kaže, gdje ima za dvoje, troje da jedu, ima i za četvero i za petero. Emanuel je zdrav, nema nikakvih posljedica, nikakvih problema. Bilo je u početku i krvarenja na mozgu, ali sad je sve u redu. Sve je nestalo. Liječnik je gledao i rekao: ‘Ovdje nema ničega, kao da ničega lošega nije ni bilo’. To je čudo. Poručujem ljudima, Ne bojte se, Bog je s nama – Emanuel“, posvjedočila je Jozefina. Njena majka rodila je osmero djece, a suprugova majka rodila je desetero djece.

Nadbiskup Puljić u propovijedi je govorio o potrebi strpljenja u životu. To je osobito važno u životu roditeljstva, a govor o nadi u čekanju podrška je Janjevcima koji su pokazali jakost u povijesnim kušnjama opstanka. „Život je nepredvidiv pa nastanu nejasnoće, dvojbe. Živimo užurbano, nestrpljivo i napeto“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je strpljivost vidljiva u zakonitosti prirode. „Kad ratar obradi njivu, strpljivo čeka i prepusti prirodi da odradi svoje. Prati kako žito raste, klasa i zrije, je li žito niklo ili ga je mraz oštetio. Suvremena tehnika koja je brza i sve se na brzinu želi postići, ne može u tome ništa izmijeniti ni preskočiti prirodni proces čekanja, zalijevanja. Priroda ne poznaje žurbe nego ima vlastite zakone koji se moraju poštovati. Tako je i s mnogim drugim stvarima u životu“, rekao je nadbiskup. I djeca provode devet mjeseci u utrobi majke. „Usprkos suvremenim dostignućima, proces čekanja djeteta devet mjeseci oduvijek je isti. Majka najbolje zna koliko treba čekati na djetetovu prvu riječ, prvi samostalni korak. To je prirodni proces koji zahtijeva da roditelji budu strpljivi. Isto je kad želimo završiti neku školu, studij. Valja nam se oboružati strpljivošću i ustrajnošću. Jer bit će puno ispita, padova i neuspjeha, ali valja ustrajati“, potaknuo je nadbiskup, istaknuvši da „duhovni vođe i psiholozi najbolje znaju koliko vremena i strpljivog rada treba da bi se netko izgradio u zrelu i odgovornu osobu. Uostalom, taj proces i nije nikada završen nego traje cijelog života. Tko želi napredovati, mora pokazati puno strpljivosti. Potrebno je mnoštvo malih koraka, ali bez kojih nema napretka“.

„Ljudski život poznaje samo prirodne zakonitosti strpljivosti i čekanja. Na to nas je potaknuo Isus kad je ispričao prispodobu o pšenici i kukolju koje gospodar usjeva pušta da zajedno rastu do žetve. Jer nestrpljivo čupanje kukolja, kako su htjeli njegove sluge, moglo bi koštati i samu pšenicu. U dan žetve bit će sve jasno, što je što. I nestrpljive učenike koji htjedoše da Isus gromom udari po selu koje ih nije primilo i ugostilo, Isus oštro opominje – nije to način kako Bog razmišlja i djeluje. On ima vremena i strpljivosti. Ako Bog ima strpljivosti s nama, i mi bismo morali naći strpljivosti za sebe i za druge. Kad osjetimo kako je nama teško biti strpljiv s drugim, sjetimo se da je i nekome teško biti strpljiv s nama“, rekao je nadbiskup, upitavši: ako je suvremeni čovjek postao tako nestrpljiv, što je s njegovom nadom. „Je li nestrpljiv jer nema nade i pouzdanja da će se obećano dogoditi? Došašće je vrijeme nade i čekanja. Starozavjetni ljudi i proroci znali su doći u nedoumicu i nejasnoću sa svojom vjerom i nadom, kako se nikako ne ostvaruje ono što je Bog davno obećao“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je da je takvu kušnju dopustio i svom vjernom proroku Ivanu Krstitelju. „I on koga je Isus pohvalio da se takav od žene nije rodio, nije bio pošteđen takve kušnje, napasti i nejasnoće. I nije mu bilo lako. Izvršio je što mu je Bog naložio, a u tamnici iz koje više ne može živ izaći, pita je li to onaj koji ima doći ili drugoga trebamo čekati. Je li možda sve bilo uzalud. Ivan je došao u kušnju, ali čuvši za Isusa i njegova djela želi konačno biti siguran. Ivan želi biti siguran. To je u naravi ljudskoj. Nije nam drago kad smo nesigurni, kad je oko nas nesigurnost. Osjećamo potrebu sigurnosti i stabilnosti“, rekao je nadbiskup.

Isus je Ivanu Krstitelju mogao direktno odgovoriti da je on Mesija, i sam je pokazao na Isusa da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. „Isus mu ne odgovara tako, nego proročkim navještajem daje do znanja da je Mesija tu, blizu, stiže. ‘Evo Ivane, slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju a siromasima se navješćuje evanđelje’. Sve su to proročka obilježja po kojima je Ivan mogao zaključiti, to je Mesija. Ivanu je tada postalo jasno da je mesijansko vrijeme započelo. Slično je Isus rekao i Židovima. Ako ne vjeruju njemu i njegovim riječima, neka vjeruju djelima koja čine. Jer ta djela čovjek ne može činiti svojom snagom. Bog nas poziva na ta djela, da djelima pokažemo kako vjerujemo onome koji je došao i da iščekujemo onoga koji će doći, pohoditi naše obitelji, mjesta, blagosloviti nas i reći ‘Strpite se još malo, Mesija stiže’. To ćemo najbolje prepoznati ako činimo dobro. Ne vrijede samo riječi. Kad progovore naša djela, Bog je nad njima“, rekao je nadbiskup Puljić, zaključivši navještenom riječju sv. Jakova: ‘Dječice, strpite se. Očvrsnite srca vaša jer dolazak Gospodnji se približio’.

Janjevci u Kistanjama i njihove brojne obitelji potvrđuju kako, u okolnostima koje njih okružuju, takva djela u velikodušnosti prema daru brojnih života čovjek ne može činiti svojom snagom, nego predan u Božju pratnju i blagoslov.

Nadbiskup Puljić svakoj obitelji krštenika uručio je novčani prilog, dar Zadarske nadbiskupije. Janjevci su darovali nadbiskupa umjetničkim radom Posljednje večere i košarom plodova.