Nadbiskup Puljić pohodio župu Kistanje u prigodi Godine obitelji

Nadbiskup Puljić pohodio je Kistanje u želji da ohrabri i izrazi poštovanje zajednici Janjevaca koji osobito svjedoče vrijednost obitelji. Ujedno im je čestitao na imenovanju novoga dubrovačkoga biskupa Roka Glasnovića koji je janjevačkog podrijetla, na čije će ređenje u Dubrovnik organizirano autobusima ići i Janjevci iz Kistanja.

Nakon 164 godine, iz Janjevaca su u posljednje četiri godine potekla dvojica biskupa. U Kistanjama živi 240 obitelji, prosječno svaka obitelj u Kistanjama ima petero djece, a mnoge obitelji imaju i više od petero djece, rekao je kistanjski župnik don Ivan Perković.

Na početku mise, nadbiskupa Puljića pozdravila je župljanka Ana Antić, majka sedmero djece, zahvalivši mu na dolasku povodom Godine obitelji.

„U našoj župi puno je obitelji s brojnom djecom. Mi smo svoju djecu radosno primili kao dragocjeni dar Božji. Želimo da naša djeca budu dobra, da Bog vodi njihov život, jer smo svjesni da jedino On može pokazati pravi put koji će usrećiti njih, njihove roditelje i sve nas. Današnje obitelji izložene su brojnim iskušenjima i poteškoćama, osobito ako su otvorene životu. Zato nam je svima potrebna pomoć s Neba. Stoga želimo preporučiti sve naše obitelji u molitve i zahvaliti Bogu za blagoslov koji će nam udijeliti Vašim pohodom našoj župi“, rekla je Ana Antić u dobrodošlici mons. Puljiću.

Godina obitelji koja će trajati do 26. lipnja 2022. g. poticaj je da Bogu zahvaljujemo za obitelji. „Povijest čovjeka i ljudskog spasenja ide preko obitelji koja je prva škola ‘društvenih vrlina’. Božja zamisao s obitelji opisana je na prvim stranicama Biblije gdje piše da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko i u srce im je usadio zakone života i ljubavi“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se „Božji Sin, Isus Krist, svojim utjelovljenjem i dolaskom u obitelj ‘sjedinio sa svakim čovjekom’ (GS 22) i sa svakom obitelji. Rođenjem od Marije on je „postao jedan od nas, nama u svemu sličan osim u grijehu“ (GS 22)“.

„U rođenom djetetu Isusu Bog je osobno ušao u naše obitelji i našu osobnu povijest. Postao je Emanuel, Bog s nama. Stoga je bitna zadaća Crkve služiti obitelji koja je oduvijek smatrana kućnom Crkvom“, rekao je mons. Puljić.

„Nutarnje počelo, temelj i snaga obitelji je ljubav. Supružnici su pred služiteljem Crkve i okupljenom zajednicom slobodno, svjesno i bez prisile izrazili spremnost i volju ljubiti se i poštivati cijeloga života, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Tim činom njihov brak je postao „zvanje, poziv i zapovijed“: ostati zauvijek vjerni jedno drugome i poslušni volji Gospodnjoj: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (OZ 20)“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da je budućnost braka u rukama supružnika.

„Projekt obiteljskog zajedništva uručen je njihovom razumu i srcu, njihovoj slobodi i odgovornosti. Blagoslovljene obitelji u kojoj se članovi okupljaju na zajedničku molitvu, koje svetkuju Dan Gospodnji, a članovi se često ispovijedaju i pričešćuju. Blago obitelji u kojoj se supružnici vole, život poštuju i djecu rađaju. Na taj način grade kuću na čvrstoj stijeni koju ni vrata paklena neće nadvladati“, poručio je mons. Puljić, potaknuvši da Godina obitelji bude prigoda obnoviti obećanja dana na vjenčanju.

Blagoslov koji je tada primljen za vjernost u braku treba svaki dan od Boga isprositi, a molitva učvršćuje sklad obitelji i doprinosi njezinoj sigurnosti i stabilnosti.

Nadbiskup je kao primjer naveo blaženike, bračni par Marija (1884.-1965.) i Alojzije (1880.-1951.) Beltrame Quattrocchi koje je 21. listopada 2001. sv. Ivan Pavao II. uzdigao na čast oltara kao prvi bračni par blaženika u povijesti Crkve.

„Njih dvoje živjeli su jednostavno i skromno. O odgoju njihove djece Marija je rekla: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. Eto, to je ono što smo im kušali dati i prenijeti“. To je divan mali katekizam supružnika koji su ostvarili svoje obiteljsko zvanje. Preko njih Crkva potiče i današnje očeve i majke neka s radošću rađaju i odgajaju djecu koja će biti spremna služiti Bogu, Crkvi i narodu“, potaknuo je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup je komentirao i navješteno Evanđelje, kad su Ivana Krstitelja na Jordanu njegovi slušatelji pitali „Što nam je činiti“.

„Ivanov odgovor bio je konkretan i razumljiv, za svaki stalež primjeren i različit. Njegove praktične savjete moglo bi se sažeti u jednu rečenicu pa reći: živjeti u skladu sa svojom savješću! Parafrazirajući Ivanove riječi moglo bi se potaknuti biskupe i svećenike neka zauzeto i oduševljeno navješćuju Evanđelje riječju i dobrim primjerom, roditelje, učitelje i odgojitelje neka usađuju mladima u srce dobre navike, ljubav prema istini, poštenju i prema radu, jer bez muke nema nauke; liječnike da pomažu oboljelima, čuvaju i spašavaju živote nerođenih, nositelje vlasti da krote varalice i nasilnike, a štite slabe i ugrožene, učenjake i znanstvenike da štite čovjeka i prirodu, radnike da pošteno zarađuju kruh kako bi im bilo blagoslovljeno, kamatare i lihvare neka ne zaborave da je „oteto uvijek bilo prokleto“ a suci neka se ne daju potkupiti i neka im pravda bude iznad svega.

To je i put priprave za Božić“, poručio je nadbiskup Puljić.

Župljani su nadbiskupu Puljiću darovali kip sv. Josipa s djetetom Isusom u naručju. Kip je izradio angažirani župljanin Nikola Golomejić. Golemejić je primjer obiteljskog života kakvog žive mnogi Janjevci, a to je da u jednom domaćinstvu živi više generacija. U većini janjevačkih obitelji zajedno žive tri generacije, baka i djed sa svojom djecom i unucima. Dogodi se da negdje žive i četiri generacije zajedno u kući, kako je to kod Nikole Golomejića. Otac je petero djece i djed devetero unuka, od kćeri i sina.

„I u Kistanjama još postoje obitelji u kojima zajedno žive pradjed, djed, otac, unuci, praunuci, dakle, četiri generacije. To nije baš često. Nas je 13 u kući, četiri generacije: pradjed, ja kao djed, djeca i unučad. Naš sin sa svojom obitelji živi s nama. Naša kćer sa svojom obitelji živi kod svekra i svekrve. Jedan naš sin, Anđelo je u sjemeništu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, trenutno su zbog oštećenja u potresu smješteni u Slavonskom Brodu“, rekao je Nikola, istaknuvši kako je Janjevcima „prirodno i lijepo“ da mnoge generacije djece i unučadi skladno žive sa svojim bakama i djedovima, prabakama i pradjedovima. Janjevci poštuju svoje stare i ne smještaju ih u staračke domove. Gledaju ih do zadnjega, stari umiru u kućama, okruženi obitelji, kako je nekad bilo. Život tri generacije u jednoj obitelji standard je kod puno Janjevaca.

„Kad se Bog i obiteljska molitva stave na prvo mjesto, onda sve ide. Onda ima i ljubavi. Naši stari su govorili: ‘Gdje nema kašlja od starca i plač od djeteta, nešto nije u redu’. Neka se mladi žene, da se čuju i dječji glasovi. Bog pomaže. Bog nas nikad nije ostavio zato što nam je uvijek Bog na prvom mjestu. Čim sam se oženio, to je bila milost od Boga. To mi je Bog dao. Prvo mi je Bog, onda je moja žena. U početku je žena rekla, ‘Ako nam Bog da djecu, ja ću biti s djecom, možda će djeca biti na prvom mjestu’. Onda je počela shvaćati. Ja sam odmah znao: najprije Bog, pa žena. Onda sve ide, tu ide Božji blagoslov, kad se poslije Boga stave muž i žena“, kaže Nikola. Radi sa suvenirima i ističe da kao obitelj nikad nisu bili gladni i u oskudici, Bog im uvijek proviđa.

Nikola je istaknuo još jedan običaj kod janjevačkih obitelji, a to je da se imena roditelja, oca i majke prenose na djecu, sina i kćer. I Nikola nosi ime od svoga šukundjeda Nikole. U zadnje četiri generacije njegove obitelji, po dva puta izmjenjuju se imena Nikola i Petar, česta janjevačka imena koja očevi prenose na svoje sinove.