„Na Božić naše su oči upravljene prema malom Isusu u jaslama. Na blagdan Svete obitelji Crkva nas poziva pogledati okružje u kojem je Isus rastao, obitelj u Nazaretu“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši kako nas blagdan Svete obitelji podsjeća da „Bog ima povjerenja u ljudsku obitelj kao osnovnu stanicu ljudskog života, ljudskog društva“.

U navještenom Evanđelju opisano je kako Isusova majka Marija s Josipom prati Isusa kad mu je bilo 12 godina u Hram na hodočašće. „Kad bude imao 30 godina, Isusa ćemo naći kod jedne obitelji, u gostima na svadbi u Kani Galilejskoj gdje će početi svoje čudesno djelovanje. To će biti prvo čudo koje će on učiniti u svom mesijanskom životu. Sve nam to pokazuje da Bog voli obitelji, na njih računa i smatra ih svojim prvim suradnicima u ostvarenju Božjeg kraljevstva, u odgoju budućih naraštaja. Obitelj je božanska institucija“, poručio je mons. Puljić.

„Drugi vatikanski sabor definirao je obitelj kao ‚intimnu zajednicu života i ljubavi‘ (GS 48) što pokazuje višestruku zadaću obitelji. Ona je pozvana ‚stvarati zajedništvo osoba‘ – tu žive osobe u spremnosti živjeti jedno za drugoga te biti u službi života i ljubavi rađanjem i odgojem djece. Stoga se kaže da je obitelj „prva škola društvenih vrlina“. Tamo se njeguje poštovanje, ljubav, solidarnost, prijateljstvo i gostoljubivost“, rekao je mons. Puljić

„U obitelji se rađaju heroji i kriminalci, sveci i grešnici. Dakle, u rukama očeva i majki nalazi se sudbina i budućnost njihove djece, a time i društva. Ne kaže uzalud narodna poslovica: Kakav otac, takav sin; kakva majka, takva kći i Ne pada jabuka daleko od stabla“, dodao je.

Drugi vatikanski sabor pozornost je posvetio „promicanju dostojanstva braka i obitelji“, obrazlažući da je obitelj „po božanskoj uredbi čvrsta ustanova koja zahtjeva vjernost i nerazdruživo jedinstvo“.

„Bračna ljubav supružnika uzdignuta je na razinu sakramenta koji im pomaže uspješno ispuniti zadaću oca i majke. Kao da su društvo i Crkva pomalo zaboravili na važnost obitelji. I premalo se pomaže da taj normalni obiteljski život bude nešto idealno, što nas čini savršenijima i boljima, što djeci pomaže da rastu normalno. Puno je drugih programa koji nas odvlače od bitnoga“, upozorio je zadarski nadbiskup.

Naveo je primjer bračnog para Marije i Alojzija Quattrocchi koje je sv. Ivan Pavao II. 2001. proglasio blaženima. Bila je to prva beatifikacija jednog bračnog para u povijesti Crkve. Za vrijeme zaruka, u pola godine izmijenili su 268 pisama koja pokazuju ljubav i čistoću njihovih kršćanskih načela i ideala koje su potvrdili i u braku. Ta pisma bila su podloga za proces i Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih.

U 46 godina braka, kojeg su sklopili 1905. godine, postali su roditelji četvero djece: dva sina i dvije kćeri. Sin Tarzicije postao je svećenikom Rimske biskupije, a njegov mlađi brat Pavo pošao je u redovničku zajednicu trapista. Kći Štefanija, koja je umrla prije nekoliko godina, bila je časna sestra benediktinka. Najmlađa kći Henrika s dvojicom braće doživjeli su dirljivu ceremoniju proglašenja blaženim njihovih dragih roditelja Marije i Alojzija.

„Njih dvoje živjeli su jednostavno i skromno. Alojzije je odvjetničku službu vršio ozbiljno i dostojanstveno, savjesno i odgovorno. Rado se uključivao u život župe putem različitih katoličkih organizacija i pokreta. Život je shvaćao kao poziv, obitelj kao domaću Crkvu, svoj posao kao zadatak i poslanje, a dnevnu molitvu kao prirodnu potrebu duše. Oboje su dnevno pohađali misu u bazilici sv. Marije Velike gdje je Alojzije svojoj ženi Mariji obećao vjernost i poštovanje. Često su se ispovijedali te svakodnevno molili krunicu u obitelji“, opisao je predslavitelj.

Kod Marijinog četvrtog poroda liječnici su joj savjetovali prekid trudnoće. „Marija je o tome popričala s mužom Alojzijem i donijela neopozivu odluku: spasiti život djeteta pod svaku cijenu. U osmom mjesecu trudnoće morala je na operaciju. Rodila je Henriku 1914. godine, koja je doživjela milost da Crkva njenu mamu, dobru i hrabru ženu uzdigne na čast blaženih. Marija je bila potpuno predana u ruke Božje, vršila je službu supruge, majke, odgojiteljice, sestre i savjetnice. Zajedno su molili, voljeli se i poštivali“, rekao je nadbiskup Puljić.

O odgajanju njihove djece Marija je rekla: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru.“

Alojzije je nekoliko mjeseci prije smrti izjavio da duguje Mariji „neizmjernu zahvalnost za sve dobro duševno i materijalno koje mu je učinila“. Osjećajući kako se primiče kraj života, rekao je da ga „pomisao na rastanak od supruge Marije i voljene djece ispunja tugom“. No, tješi ga nada da će se „s njima opet naći u vječnoj slavi Oca nebeskoga“. Marija je poživjela još 14 godina kao udovica. Jednom prigodom je rekla: „Ovih dana obilazim prostorije u kojima sam vas rađala i odgajala. Osjećam kako nas je Bog obasuo velikom ljubavlju. Kad se i ja uskoro preselim u Očev dom, Alojzije i ja blagoslivljat ćemo vas s nebesa.“

„Marija i Alojzije ostavili su divan primjer supružnika koji su ostvarili obiteljsko zvanje oca i majke. Crkva preko njih potiče očeve i majke neka s radošću rađaju i odgajaju djecu koja će biti spremna služiti Bogu, Crkvi i narodu“ rekao je mons. Puljić, poželjevši da po primjeru i zagovoru blaženog para Marije i Alojzijaobitelji budu vjerne u ljubavi, postojane u molitvi i gorljive u djelima dobrotvornosti.