U prigodnom obraćanju nadbiskupu uime ravnatelja, Rade Šimičević, ravnatelj zadarske Gimnazije Vladmira Nazora, upozorio je na potrošački mentalitet, privid radosti i veselja a mrak u srcu, uporabu novih tehnologija nauštrb osobnih susreta i zloupotrebu tehnologije koja treba biti u službi čovjeka. Istaknuo je da mnoga djeca odrastaju u situaciji zlostavljanja u obitelji i nemaju bezbrižno djetinjstvo, upitavši: „Što zajednica može učiniti da bi zaustavila nasilje, zaštitila zlostavljane i kaznila zlostavljače“. Naglasio je da se u odgojno-obrazovnim institucijama mladež odgaja i obrazuje unatoč potplaćenosti i raznim stresovima.

„Smatram da smo konkurentni u izvrsnosti. Trebamo odgajati mlade da budu sretni i zadovoljni u svojoj domovini, da znaju s koliko je ljubavi i žrtava građena naša domovina i da su oni ti koji je trebaju graditi. Ne iz Irske, Njemačke i Australije, nego iz Hrvatske gdje su rođeni. Odgajajmo i obrazujmo mlade koji mogu ostvariti i graditi novu budućnost“, potaknuo je Šimičević.

Poželio je da se više vremena posveti ljudima u potrebi. Razmišljajući o došašću, podsjetio je na stihove Shakespearea: „I vidjeh pravednika kako bijedno prosi, nitkova što se bogato kindžuri i zločince kako vladaju dobrotom“. „Ti stihovi napisani su 16./17. st., a kao da su danas napisani. Govore tko su svjetski moćnici koji nama upravljaju. Postoje skupine ljudi kojima je smisao i život novac, bogatstvo. Oni ne gledaju Boga ni čovjeka, nije ih briga za vode, šume, planine ni za domovinu. Njima je novac početak i kraj. Puno je napada, omalovažavanja i uvreda pojedinaca od strane autora koji nisu potpisani imenom i prezimenom“, upozorio je Šimičević, istaknuvši da su velika očekivanja od Crkve. „Koliko čovjek čuje glas Crkve u buci od medija i koliko je nama u duhovnom smislu važno što Crkva skrbi o nama kao o Božjim bićima? Jako je važno da Crkva diže glas protiv redefinicije braka i obitelji. Jer ako je sve brak, onda brak nije ništa. Brak i obitelj temelj su Crkve. Crkva treba ustrajati u promicanju istinskih vrednota“, poručio je Šimičević.

Nadbiskup Puljić rekao je da je Isus došao pomoći čovjeku da bude bolji. „Da našu ranjenu narav popravi. Bog to ne može učiniti bez nas. Bog je stvorio čovjeka, osposobio ga, dao mu je razum, srce, volju da raste, a ipak često pada. Ljudski razum koji bi trebao doći do pune istine često podliježe zavođenjima, ideologijama, krivoj antropologiji i uhvati se za to, a ne za pravu istinu o čovjeku. Zbog istočnog grijeha ranjeni smo u svim porama našeg života. Zato nam je potrebna milost i Bog. Zato je Bog došao, utjelovio se“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da zato Božić gledamo kao veliki Božji dar i pomoć ljudima: „Zahvaljujemo Bogu da nas nije zaboravio, da je trajno s nama i da nam je ostavio svoju Crkvu u kojoj obilno dijeli svoje milosti i svoju pomoć“.

U razmatranju događaja u kojima opažamo kako je Bog bio na djelu, da smo opipljivo osjetili Božju prisutnost, zahvaljujući i vjernosti naših predaka „koji su imali sluha, srca i osjećaja u datom trenutku nešto učiniti“, nadbiskup je govorio o događajima na planu sveopće Crkve i naroda koji su prethodili proslavi 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je 1979. g. proslavljena u Ninu kao Branimirova godina, a 2019. g. je njena 40. obljetnica.

To su bili važni događaji u našoj povijesti. Da bismo je shvatili kao milosno vrijeme u povijesti našeg naroda, treba je staviti u kontekst desetak godina prije. Značajan događaj na sveopćem planu bio je Drugi vatikanski sabor a u Hrvatskoj Hrvatsko proljeće 1971. g. „Tada je hrvatska partijska organizacija u Zagrebu osudila jugoslavenski unitarizam. To je bilo revolucionarno za to vrijeme. Kod nas se nešto počelo buditi i narod se digao u pozitivnom smislu, budeći hrvatsku svijest. Ta dva događaja spominjem da bismo shvatili našu sadašnju stvarnost. Pogotovo da bismo shvatili što je učinila Crkva u vremenu nakon što je ugušeno Hrvatsko proljeće i svaka slobodna riječ zašutjela. Crkva se sabrala.

Zahvalni smo Bogu da smo u to vrijeme imali na čelu kardinala Franju Kuharića koji je i u Domovinskom ratu bio osovina. U vrijeme kad je zašutjela svaka slobodna riječ, narod se osjećao izgubljen, studentski vođe pozatvarani, osjetila se depresija, Crkva čini nešto na sebi svojstven način. Njen je posao biti duhovna snaga. Kardinal Kuharić i hrvatski biskupi pokrenuli su veliku devetnicu od 1975. do 1984. g., hodočašća hrvatskog naroda u Solin, Biskupiju kod Knina i Nin“, rekao je mons. Puljić.

Godine 1979. u Rimu se okupilo 15.000 hrvatskih hodočasnika i svi hrvatski biskupi. Kardinal Kuharić obratio se papi Ivanu Pavlu II. rekavši da su veliki jubilej 13 stoljeća svoga kršćanstva, Hrvati htjeli proslaviti s Petrovim nasljednikom na mjestu gdje je to učinio papa Ivan VIII., nad grobom apostola Petra, kad je 879. g. prema nebu podigao ruke i blagoslovio naš narod. Okupljenim hodočasnicima sv. Ivan Pavao II., koji je prvi put u našoj povijesti i prvi put kao papa slavio cijelu misu na hrvatskom jeziku, održao homiliju na hrvatskom jeziku, rekao je:

„Raširenih ruku vas grlim i očinskom ljubavlju primam na Trgu Sv. Petra prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. Dragi moji Hrvati. Hvala vam na ovom susretu, na ovom iskazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII, tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Papa vas voli. Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja“.

Nadbiskup Puljić rekao je da je, unatoč pitanjima nekih nakon te proslave u Rimu treba li nešto slaviti na domovinskom planu, tko će se odazvati, iznad svih očekivanja u Nin 1979. g. došlo 250.000 Hrvata. „To je bio najveći skup Hrvata dotada. Nitko to nije očekivao. Ali, narod je nešto shvatio. Narod je prihvatio i išao je na hodočašće moliti Boga za sebe i za svoju budućnost. To je hodočašćenje Velike devetnice završilo u Mariji Bistrici 1984. g. gdje se okupilo pola milijuna Hrvata. Osjećamo dug zahvalnosti prema svima koji su planirali, organizirali i vodili taj devetogodišnji program hodočašćenja hrvatskog naroda. Posebice ondašnjim vrijednim pastirima, biskupima i svećenicima koji su vjernicima pomogli sačuvati odanost, vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku u teškim trenucima i iskušenjima. Mi smo još i sada u iskušenjima“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je odgovor na zavođenja krivih antropologija geslo hrvatskih biskupa iz Nina: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi“.

„Ranjeni smo, nismo oslobođeni slabosti. Potrebna nam je pomoć, a to su molitva i sakramenti. To nas održava da možemo preživjeti usprkos brojnih krivih nazora i ideologija. Zato trebamo ponovno oživljavati vrednote i stavove koje su biskupi očitovali u Velikoj devetnici.

Nije pretjerano reći kako sadašnja nacionalna samostalnost koju imamo i na njoj zahvaljujemo, za nju puno dugujemo i tim događajima: Vatikanskom saboru, Hrvatskom proljeću i proslavi devetnice 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Sve su to bile predradnje da možemo danas biti u slobodi, kao duhovni sljednici baštine koju su nam namrli naši stari. Spomenom 40. obljetnice Branimirove godine priključujemo se tisućama Marijinih štovatelja koji su srcem i vjerom molili i zahvalno ponavljali Gospin hvalospjev ‘Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni’“, zaključio je nadbiskup Puljić.

Svakom ravnatelju mons. Puljić dao je prigodnu knjižicu o toj temi. Sudionike susreta izvedbom dvije božićne pjesme pozdravili su prvašići Katoličke OŠ Ivo Mašina.