Nadbiskup Puljić: „Toma je izgovorio najljepši usklik vjere: Gospodin moj i Bog moj!“ 

Tragom navještaja iz Djela Apostolskih kako su „braća bila postojana u nauku apostolskom, u lomljenju kruha i u molitvama“ i „sve im je bilo zajedničko“, nadbiskup je u propovijedi govorio o tom četverostrukom zajedništvu Crkve. „Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj koji nalazimo u obitelji jer je obilježen zajedništvom stola te zajedništvom stjecanja i raspodjele materijalnih dobara. Isus je želio neka njegovi budu ‘zajednica braće i sestara’. Stoga Luka izvješćuje kako je ‘u mnoštvu onih koji su prigrlili vjeru bilo jedno srce i jedna duša’. A ljudi su upirali prstom i govorili ‘gledajte samo kako se ljube’“, istaknuo je mons. Puljić.

„Evanđelist Luka osobito ističe kako su kršćani bili ‘postojani u nauku apostolskom’. Sabirali su se oko Božje Riječi i slušali svjedočanstva apostola koji su im prenosili svoje iskustvo druženja s Isusom. Apostoli ne žele nametati nešto svojega, nego ono što su primili. Zajedništvo ‘u lomljenju kruha’ je izraz za slavlje euharistije“, rekao je nadbiskup. Treća odlika je ‘zajednica je bila sabrana u molitvi s Marijom i drugim ženama’. „Apostoli potiču vjernike neka mole „za sve ljude, kraljeve i one koji su na vlasti, jer to je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom koji hoće spasiti sve ljude“ (1 Tim 2, 3-4). Zajedništvo molitve otkriva dimenziju koju je Isus obećao, kad su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, da je i on među njima“, rekao je nadbiskup.

Luka izvješćuje da je prva kršćanska zajednica bila prepoznatljiva i po zajedništvu dobara. „Apostolski spisi govore da su se prvi kršćani dobrima obdarivali. Josip, koga su apostoli nazvali Barnaba, prodaje njivu i novac donosi apostolima (Dj 4, 36), a jednako čine i bračni par Ananija i Safira (Dj 5, 1-11). Bili su jedno pa im je i ono što su posjedovali postalo zajedničko. Zajedništvo dobara prve kršćanske zajednice nije bio neki njezin hobi, nego bitno obilježje po kojem se očitovala svijetu“, poručio je mons. Puljić.

U svjetlu navještaja Evanđelja, nadbiskup Puljić govorio je o naravi apostola Tome. „Na uskrsno jutro svi učenici su bili zajedno, osim Jude koji se objesio i Tome koji je nestao. Isusova smrt raspršila je apostole. Ipak, skupili su se u subotu navečer po Uskrsu u nadi protiv nade, ne bi li se štogod dogodilo. Toma je otišao za svojim poslom jer je kod njega pobijedio pesimizam. Uvjeravao je sebe i druge da je sve propalo, nakon tri godine tumaranja po Palestini. On je bio sve rasprodao i pošao za Učiteljem. Kad tamo, sve propade. I Toma se izgubio. Nema ga čitavi tjedan. Učitelj se ukazuje, ali Tome nema. Sakrio se da ga nitko ne vidi. To je Toma koji pita i provjerava. Takav je bio i dok se s Isusom družio“, rekao je nadbiskup.

„Isus govori apostolima kako će ubrzo ot­putovati k Ocu, i to trnovitim putem, i kako će im na nebu pripraviti mjesto. Čini se da razumiju, a nijedan ne razumije, pogotovo s obzirom na križni put. Isus ponavlja da znaju put, ­jer im je tri puta navješćivao da će umrijeti. Tada jedan „između njih, Toma Blizanac“ istupi, podiže glas i odvrati Isusu da oni zapravo ne znaju kamo on ide i prema tome ne znaju ni puta. Petar će Tomi, neka takve stvari ne pita. Ali Toma pogleda apostole: ‘Zar netko od vas zna kuda i kamo ide Gospodin? Ako vi znate kuda on ide, ja ne znam. Isuse, meni nije jasno kojim Ti putem ideš, niti znam taj put’. Isto se ponavlja i nakon uskrsnuća. Toma je iskren, pa što osjeća, to i kaže. On priznaje da ne može vjerovati“, rekao je nadbiskup, zamislivši Tomino obraćanje pred apostolima: „Možete reći da sam tvrdoglav, sumnjičav, nevjernik, ali to sam ja. Stoga vam i sada kažem: Dok ne stavim svoje prste u mjesto Isusovih čavala, dok ga ne vidim svojim ljudskim očima, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati“. Ali kad se Toma uvjerio da je pred njim uskrsli Krist, on tada više nije vjerovao u sebe. Izgovorio je najljepši usklik vjere koji vjernik može izgovoriti: ‘Gospodin moj i Bog moj!’. U tom trenutku Toma je prihvatio Isusa kao Istinu, Put i Život. Toma je čovjek koji traži, ispituje, muči se, sumnja, ne vjeru­je, traga. Ali, kad je našao, kad je upoznao, kad je iskusio Isusovu dobrotu i strpljivost, onda prihvaća potpuno, bez pridržaja, pa svim svojim bićem, umom i srcem kaže: Gospodin moj i Bog moj!“, poručio je nadbiskup Puljić.