U molitvi za njegov zagovor i pomoć, nadbiskup je rekao da je Šimun „bio i ostao ponos Zadra. Naša je prošlost nerazdvojivo vezana uz štovanje sv. Šime“.

„Blagdan sv. Šimuna vraća nas biblijskim i našim vjerskim korijenima. Prekrasni scenarij u Božjem hramu opisan je u Lukinom izvješću. Šimun dočekuje Svetu Obitelj i prima malog Isusa u svoje ruke. Biblijsko izvješće kaže kako su Marija i Josip donijeli Isusa u hram izvršiti što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon. Tada im ususret dolazi časni starac, pun Duha Božjega. Luka piše da je Šimun bio pravedan i bogobojazan te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom svetom starcu Duh Sveti objavio je da neće umrijeti dok ne vidi obećanog Mesiju. Vođen Duhom, došao je u hram kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama. Sav sretan, Šimun je uzeo u naručje Božansko Djetešce i predstavio ga kao svjetlo na prosvjetljenje narodâ i slavu puka Izraelskoga. No, sveti Šimun predvidio je kako će dijete biti i znak osporavanja a njegovoj majci Mariji rekao je da će njenu dušu probosti mač boli“, opisao je mons. Puljić susret između Šimuna i Isusa opisan u evanđelju Lk 2, 22-35.

„Uz poštovanje koje u nama budi pomisao da je Šimun u svojim rukama držao Isusa“, nadbiskup je rekao da je svečani susret s Mesijom u hramu nagovijestio prorok Malahija koji je zapisao I doći će iznenada Gospodin u svoj Hram.

„Petsto godina poslije Malahije, evanđelist Luka opisuje taj događaj u Hramu riječima: Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kao što piše u Zakonu Gospodnjem. To Lukino izvješće odsjaj je neodoljive čežnje, ali i hramske svečanosti. Kad se nađemo u sakralnim prostorima, svetištima, ispunjeni smo osobitim osjećajem svečanosti, dostojanstva i zahvalnosti što možemo biti blizu svetinja. Zato se drugačije ponašamo u crkvama i svetištima“, naglasio je mons. Puljić.

Nadbiskup je rekao da Lukino izvješće „svojom mili­nom i jednostavnošću opisuje božićno i bogojavljensko ozračje“, jer „u vrijeme Božića i Bogojavljenja novorođenom Bogu hodočaste ljudi, pastiri i mudraci“. No, u susretu Šimuna i Isusa „naglasak je na djetetu Mesiji kojega roditelji nose u Hram da obave što o njemu propisuje Zakon i na onima koji su s hramom povezani. U toj prigodi Mladi Mesija pohađa ljude, ide ususret starcima, Šimunu i Ani, revnim pohoditeljima hra­ma“.

„Kako smo Bogu zahvalni za tu generaciju naših staraca, koji ne mogu bez hrama. Oni su najčešći, najrevniji, najbolji posjetitelji naših hramova. Šimun i Ana u predvečerje i na zalazu svoga zemaljskog hoda kliču od radosti i Bogu zahvaljuju na daru toga milosnog susreta i života. A Isus kao „mlado sunce s visine“ (Lk 1,78) tek je na pomolu i na početku svoga mesijanskog poslanja. Isus širi ruke i blagoslivlja to dvoje staraca, revnih pohoditelja hrama“, rekao je mons. Puljić.

Događaj koji Luka opisuje govori o ljepoti liturgijskog čina i znakovitosti susreta stare i mlade generacije na svetom mjestu, rekao je nadbiskup. Razmatrajući značenje tog događaja, upitao je „jesu li današnji roditelji svjesni da su njihova djeca Božja svojina i vlasništvo koje im je povjereno kao skupocjeno blago? To im je blago darovano u glinenim posudama. Slabi smo, grešni, nesavršeni, pa ga treba trajno Bogu prikazivati. Trude li se današnji očevi i majke primati život iz Božjih ruku te moliti i zahvaljivati Bogu za dar djece? Znaju li povesti svoju djecu u hram Gospodnji kako bi tamo s braćom u vjeri molili“.

Nadbiskup je rekao da je Šimuna dirnulo što mu je bilo objavljeno da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Zahvalnog srca i ozarene duše ganula ga je nazočnost mlade obitelji koja dolazi u Hram i prinosi Bogu svoga Prvorođenca, bezazlene oči djeteta koje roditelji prikazuju Bogu. „Trebalo bi osjetiti bîlo majki kad rađaju djecu, kako su zahvalne Bogu za taj dar. Kako su sretne kad pogledaju oči djeteta koje vode Stvoritelju koji ih je stvorio. Taj teški trenutak porađanja koji majke osjećaju neusporediv je s radošću koji majka u trenutku kad ugleda dijete doživljava“, istaknuo je mons. Puljić.

Susret starca Šimuna i mlade obitelji u Hramu potiče i na pitanja „znaju li suvremene obitelji obići s djecom svoje stare, djedove i bake, da i oni vide oči svoje unučadi? Znaju li ih češće obradovati dječjom radošću i spontanošću? Kakav je naš stav prema starijoj populaciji? Imamo li vremena i srca obići ih, pomoći im u njihovim potrebama ili barem upitati kako su? Šimun nas potiče na razmišljanje o tome i da taj odnos popravimo, ako nije kakav treba“, potaknuo je mons. Puljić. U pohodu sv. Šimi „nosimo brojne osobne i obiteljske nakane i molitve. Sv. Šime ih sluša i prenosi Gospodinu“, u duhu navještaja ih Sirahove knjige, Je li ikada bio prezren onaj tko je njegovu pomoć zatražio?

Nadbiskup je istaknuo i vrijednost škrinje u kojoj se nalazi neraspadnuto tijelo sv. Šimuna iznad glavnog oltara u zadarskoj crkvi Sv. Šime. „Dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama raku sv. Šimuna koja je najdragocjeniji izložak hrvatske srednjovjekovne baštine. Pored umjetničke vrijednosti, raka ima prvorazredno nacionalno značenje. Škrinju je 1377. g. naručila kraljica Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića i žena Ludovika Anžuvinca, ugarsko-hrvatskog i poljskog kralja. Bilo je to doba kad se Zadar potpisom o miru u Zadru 1358. g. oslobodio mletačke uprave i ujedinio se s ostalim hrvatskim zemljama“, podsjetio je na povijesni kontekst nastanka škrinje koja pokazuje „visoki umjetnički ukus, ali i duboku vjeru naručiteljice, kraljice Elizabete. Ona je stigla u Zadar počastiti svete relikvije Šimuna i preporučiti mu u molitvi svoje obiteljske i kraljevske brige. Za rad tako rijetke umjetničke vrijednosti, kraljica je stavila na raspolaganje 250 kilograma srebra. Svoje hodočašće ovjekovječila je naša bosanska Hrvatica neraspadnutom tijelu sv. Šimuna koji je na svojim rukama držao dijete Isusa (Lk 2, 28). I mi na kraju mise s pjesmom Pravedniče, sveti Šime iskazujemo poštovanje našem dičnom zaštitniku i pokrovitelju“, rekao je mons. Puljić.

Pročitao je molitvu u čast Šimunu Pokrovitelju pisanu starim izričajem: „I mi, dakle, bogoljubna braćo kršćani, obratimo se poniznim i gorućim srcem, ter ovako molimo: Zdravo Sveti Šimune, slavni čudotvorče! Mi se proglasujemo za tvoje virne sluge, kako bismo po Tvojoj milosti od griha se ostavili i pravedno dilovali, ter s Bogom u miru s iskrnjim u ljubavi do vika živili. Ukloni od našega mista i od sve Dalmacije ona pokaranja što smo zaslužili za svoje grihe. Isprosi nam svako duhovno i tilesno dobro“.

Moleći zaštitu i blagoslov djedova i baka, očeva i majki da budu vjerni, postojani i gorljivi, da riječju i primjerom svjedoče vjeru, uživaju Božji blagoslov i vječno spasenje, nadbiskup je zaključio propovijed stihom iz Hima: Pravedniče, sveti Šimune, slavimo ti sveto ime! Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti!