Tumačeći liturgijska čitanja toga dana, mons. Uzinić se u homiliji osvrnuo na čitanje Knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola (Otk 7, 2-4.9-14) u kojemu autor vidi veliko mnoštvo „što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“.

„On vidi ono što mi, kada dođemo na naša groblja, nećemo vidjeti, zato što ima drugačiji pogled, pogled proroka, pogled koji bismo mogli usporediti s pogledom umjetnika. Ondje gdje mi vidimo obično platno, kamen, crtovlje, list papira, slikar vidi sliku, kipar vidi kip, kompozitor vidi note i kompoziciju, a pisac vidi pjesmu, pripovijetku ili roman. Kažu da je Michelangelo objasnio da je kip Davida izradio jednostavno: skinuo je s kamena sve što nije bio David i ostao je David. No, da bi znao što skinuti, Michelangelo je još prije skidanja suviška u tom kamenu vidio Davida. To je ono što čini i autor Knjige Otkrivenja. On vidi ono što mi još ne vidimo. Mi na grobljima vidimo našu ljudsku slabost, nemoć u suočavanju s različitim nevoljama života, izazovima poput rata koji prijeti uništenju čovječanstva, ali to nije ono što mi jesmo. Mi smo puno više – i to vidi autor Knjige Otkrivenja – ljubljena Božja djeca. Mi smo Božji sinovi i kćeri, oni s kojima, bez obzira na sve što nam se događa, Bog ima svoj plan – plan ljubavi i plan spasenja“, rekao je mons. Uzinić.

„Isti autor razradio je ovu misao i u svojoj poslanici (1 Iv 3,1-3) prepoznajući u Bogu model prema kojemu trebamo biti oblikovani i govoreći: ‘Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.’ Budući da nam je ovo gledanje Boga još uvijek nedohvatljivo, Bog je odlučio s nama započeti povijest spasenja i na vrhuncu te povijesti ponudio nam je svoju autentičnu sliku prema kojoj možemo i trebamo biti oblikovani: ta slika je Isus Krist. On je istovremeno i kriterij oblikovanja svih nas koji smo njegovi. A kako se mi oblikujemo? Kako se s nas skida onaj suvišak? Isus nam u današnjem evanđeoskom odlomku kao kriterije za oblikovanje našega života daje blaženstva. Blaženstva su opis samoga Isusa. Živeći logikom blaženstava i mi sami sebe oblikujemo na Isusovu, odnosno Božju sliku. Blaženstva su skidanje svega onoga s nas što nije Isus. Danas slavimo one koji su to već uspjeli. Današnja nas svetkovina povezuje s njima. To su naša proslavljena braća i sestre u nebeskoj Crkvi. To su oni u kalendaru, ali i mnogi izvan kalendara, a koje papa Franjo naziva svecima iz susjedstva. Povezivanje s njima potiče nas da u njima prepoznamo potencijal, mogućnost i za onu našu pokojnu braću i sestre koji još nisu u punini zaživjeli tu svetost. Oni su također sveti, ali se zbog nekih razloga još nalaze u stanju pročišćavanja – u stanju čistilišta. Slikovito govoreći, to bi bilo svojevrsno razdoblje restauracije. Naše im molitve pomažu u tom procesu, kao što i njihove molitve i molitve svetih pomažu nama“, pojasnio je. Nadbiskup je dodao da „u pogledu na svece trebamo, kao i u neisklesanom kamenu, bijelom platnu ili praznom papiru, prepoznati mogućnost i za nas“.

„Zagledani u svece trebamo se, s pouzdanjem u njihov zagovor i pomoć, predati u ruke Bogu da nas po Duhu Svetom oblikuje prema svojoj inspiraciji i po Isusovom modelu koji je model svake svetosti. Stvoreni smo za svetost. To je naša naravna potreba. Ona je za nas važnija od bilo koje druge zemaljske potrebe jer je svetost konačni odgovor na potrebu za smislom, za srećom“, rekao je mons. Uzinić.

„U sekularnom društvu s puno ponuda i u kojemu je kršćanstvo samo jedna od njih, za kršćane je ona najvažnija i jedina autentična. To je zato što tu vječnu sreću i vječnu ljubav, konačni smisao, ne može nitko drugi ponuditi ni dati osim Boga, a Bog nam to želi dati. Za to smo stvoreni. Bog je naš umjetnik. Stvorio nas je svete, njemu slične. Kada smo grijehom to zamračili i učinili nevidljivim, dao nam je Isusa i ponovno pokazao model svetosti, sliku novog čovjeka“, poručio je nadbiskup.

„Mi se često trudimo popraviti starog čovjeka, ali to ne ide. Zato se stalno vraćamo onoj prethodnoj stvarnosti. To ne može uspjeti. Potreban nam je novi čovjek, obraćen čovjek, kao što nam je potrebna nova Crkva – to jest obnovljena Crkva, koja je ista, ali sja na način kako sveci sjaje. To je Crkva svetaca. Da je ta promjena moguća svjedoče sveci iz svakog naroda i puka, svakog plemena i jezika. U tom velikom mnoštvu prepoznajemo i našu pokojnu braću i sestre, očeve i majke, djedove i bake, ali važnije je da danas svatko od nas tu prepozna i sebe, svoju sadašnjost, kako bismo mogli imati budućnost među svetima na nebesima“, rekao je mons. Uzinić.

Zaključujući, nadbiskup se osvrnuo na sliku koju je vidio u franjevačkom samostanu na Košljunu, na glavnom oltaru samostanske crkve, a koja prikazuje raj, pakao i čistilište. „Autor je jedan lik u raju, među svecima, ostavio nedovršen, šaljući poruku da je to mjesto koje je predviđeno za svakoga od nas. To je naš lik. To je mjesto koje je Bog u raju pripravio za svakog čovjeka i u kojemu trebamo moći prepoznati lice svakog čovjeka, svoga brata i sestre. S tim mjestom i likom ide i zadaća da se otvoreni Božjoj milosti uskladimo s Isusovim programom blaženstava, da bismo i mi, s našom svetom braćom i sestrama koje danas slavimo, mogli također dovršiti svoj vlastiti lik i biti sveti. No tu stvar ne prestaje. Ta se zadaća za nas kršćane proširuje. Mi imamo zadaću i poslanje da i drugima pomognemo, svojoj braći i sestrama, kako bi i oni mogli oslikati svoj lik i biti sveti“, rekao je nadbiskup. Na kraju, čestitajući svetkovinu Svih svetih, kao i župni blagdan župljanima Kozale, potaknuo je vjernike da jedni drugima ne budu prepreke na putu svetosti, nego pomoćnici.

Nakon mise uslijedila je procesija do središnjeg križa na groblju Kozala gdje je nadbiskup predmolio odrješenje za sve pokojne.