S obzirom na činjenicu da je zbog epidemioloških uvjeta samo ograničen broj vjernika mogao sudjelovati na bdjenju u katedrali, ostali vjernici su putem različitih medija u izravnom prijenosi pratili bdjenje u svojim domovima, te su se tako i obiteljske crkve iz svojih domova priključile u molitvi svom pastiru koji je predvodio slavlje u katedrali. Pjesmom je liturgiju animirao dio članova katedralnog zbora s voditeljicom Majom Marušić.

Na početku Vazmenog bdjenja, u Službi svjetla, mons. Uzinić je u dnu katedrale, dok sve još bilo u mraku, upalio uskrsnu svijeću, te je kazao vjernicima koji su slavlje pratili putem medija da se nada da su u svojim obiteljima također pripremili svijeće, te nadodao: „Neka sve ovo što ćemo ovdje pjevati uskrsnoj svijeći bude povezano s vama u vašim obiteljskim crkvama kako bi i vaša svijeća bila simbol Isusove ljubavi i izgaranja, ali i poticaj svima nama da budemo svjetlo za druge, svima onima kome nas Bog šalje“. Osim Službe svjetla, sastavni dijelovi Vazmenog bdjenja koji su uslijedili su i Služba riječi, te Krsna i Euharistijska služba. Hvalospjev uskrsnoj svijeći otpjevao je solist Zvonimir Cetinić, a u Službi riječi, nakon misnih čitanja i Starog i Novog zavjeta, homiliju je održao mons. Uzinić.

U homiliji nadbiskup Uzinić je izdvojio tri misli. Prva je povezana s prvim misnim čitanjem Vazmenog bdjenja, iz Knjige postanka, u kojem sveti pisac izvještava o stvaranju svijeta u šest dana, i Božjem odmaranju sedmoga dana. Na temelju toga je mons. Uzinić kazao: „Nekako je dojam kao da je Bog i dalje nastavio počivati, nezainteresiran za stvoreno, za čovjeka i njegovu povijest. No vidjeli smo u večerašnjem drugom i trećem čitanju da to nije tako. Bog je nastavio biti zainteresiran za stvorenu stvarnost osobito za čovjeka i njegovu sudbinu, iako mu je čovjek puno puta rekao ‘ne’ Bog uvijek ide ususret čovjeku“.

Zatim je istaknuo da se u vazmenoj noći slavi Božji čin kojim je Bog učinio još i više, a to je učinio „osmoga dana“ u uskrsnuću Isusa Krista kojim je došlo do „novoga stvaranja“, te je nadodao: „Bog je napravio novi iskorak, daleko veći i važniji od onog prvog kada nas je stvorio čovjeka jer ovaj novi čovjek je model po kojemu svi mi možemo biti spašeni!“

Druga misao koju je nadbiskup istaknuo polazi od Ivanovog izvještaja o Isusovoj muci gdje se navodi da je Isusovo tijelo nakon smrti na križu položeno u vrt (Iv 19, 41), te nastavio: „Važna je to slika koja nas podsjeća na Isusovu prispodobu o pšeničnom zrnu koje kad je bačeno u zemlju rađa obilat rod. To je vezano i s onim Isusovim pozivom da želimo li živjeti trebamo umrijeti. Samo onaj koji umre može živjeti!“. To je povezao i sa slikom svijeće koja samo trošeći se, samo izgarajući, može dati svjetlo.

Potaknuo je vjernike rekavši da, želimo li biti dionici Isusovog uskrsnuća, isto se treba dogoditi i nama, i mi trebamo biti spremni biti pšenično zrno koje se ne čuva, nego koje trune i trunući daje rod, te kazao: „Moramo i mi, želimo li biti dionici uskrsnuća, umrijeti. Možda nam je ovo vrijeme pandemije prava prilika da sazrijemo u tom pozivu da umremo toj prignutosti nad sebe, nad svoje interese, da umremo svom egu, kako bismo onda mogli živjeti za druge i služiti drugima, kako bismo mogli postati poput svijeće koja izgara kako bi svijetlila.“

Treća misao koju je nadbiskup istaknuo tiče se Isusovog poziva ženama, da ga prenesu  i Petru i učenicima, a to je poziv da idu u Galileju gdje će ga susresti. Nadbiskup je kazao da Galileja nije tek geografski pojam, već da je Galileja je simbol početaka, trenutka kada su učenici prvi put susreli Isusa, poticaj na povratak na ono što su slušali dok im je Isus govorio.

Potom je nastavio: „Evo to je, draga braća i sestre, želimo li susresti Isusa Krista, poziv koji večeras Isus upućuje i nama. Vraća nas na izvore. Za koji trenutak ćemo se prisjetiti svog krštenja. To je taj povratak na izvore, povratak na evanđelje, na evanđeosku logiku koja nas uvijek ponovno uči logici pšeničnog zrna koje samo ako se potroši može dati obilat rod“. Kazao je vjernicima da se ne boje tog povratka na izvore, jer taj povratak omogućuje susret s uskrslim Isusom Kristom, kako bismo „bez obzira na sve poteškoće vremena u kojem živimo bili svjedoci uskrsnuća jedni drugima i svakom čovjeku!“

Ni ove godine većina vjernika nije mogla na uobičajen način donijeti hranu na blagoslov, no mons. Uzinić je, prilikom blagoslova u katedrali, kazao da u taj blagoslov uključuje i sve ono što su vjernici koji prate prijenos pripremili za blagoslov u svojim domovima. Na kraju misnog slavlja mons. Uzinić je zahvalio i dubrovačkom parohu protojereju stavroforu dr. Vladanu Perišiću koji je prisustvovao vazmenom bdjenju.