U središte propovijedi nadbiskup je stavio obraćenje na osobnoj, društveno-političkoj i crkvenoj razini te vjeru i povjerenje kao preduvjete, a sve po uzoru na sv. Josipa. „Vjerovati ne znači samo živjeti po određenim pravilima. Vjera nije niti ispovijedati samo određene istine. Ona jest to, ali nije samo to. Ona nije pitanje samo nekih pokreta i molitvenih susreta. Ona to jest, ali ne može biti svedena samo na to. Vjera je sve to, ali je i više od toga – vjera je povjerenje“, rekao je nadbiskup na početku i u tom smislu izdvojio tri dimenzije povjerenja koje je imao sveti Josip. Kao prvo, naveo je povjerenje u Boga koji mu se obratio u snu, dodavši da se Bog i nama obraća na različite načine, a mi se trebamo zapitati imamo li povjerenja u Njega. Josip, premda je planirao drugačije i svoj život namjeravao usmjeriti u drugom pravcu, odustao je od svega i odlučio vjerovati Bogu.

Kao drugu dimenzija povjerenja, a koja je povezana s prvom, nadbiskup je istaknuo povjerenje u drugoga – u Josipovom slučaju to je povjerenje u Mariju. U tom smislu je istaknuo da bez međusobnog povjerenja ne možemo graditi zajednice i međuljudske odnose. A kao treću dimenziju naglasio je povjerenje koje svaka osoba treba imati u sebe samoga. U tom smislu podsjetio je na sv. Josipa koji se našao pred izazovom i poslanjem koje ga je nadilazilo. Imao je povjerenje u Boga kao i u Mariju, ali morao je imati i povjerenja i u sebe. Morao je s povjerenjem krenuti u ostvarenje onoga što Bog od njega traži, a Marija očekuje. Nadbiskup je upozorio da je naše vrijeme obilježeno nepovjerenjem čovjeka u sebe samoga, svoje sposobnosti.

„Mnogi mladi teško otkrivaju svoj poziv u životu ili nemaju povjerenja odgovoriti na poziv koji Bog ima s njima, bilo da je riječ o profesiji ili braku. Imamo puno onih koji nisu spremi napraviti taj korak. Mnogi svoj poziv pokušavaju pronaći kroz ono ‘kako više zaraditi’, a to nije ‘poziv’, jer poziv je služiti drugom. Mnogi ne mogu odlučiti na koji način žele živjeti svoj život u odnosu na svoj brak, obitelj, svećenički ili redovnički život. Teško se odlučujemo jer nemamo povjerenja u sebe“, protumačio je.

Sve navedeno ima vezu s obraćenjem jer povjerenje u Boga, drugoga i sebe same jest preduvjet obraćenja kao promjene smjera, promjene života i upravo se, zbog toga što je imao povjerenje, to dogodilo sv. Josipu. „Želio bih danas da se nama, svakome od nas, dogodi taj preokret. To obraćenje nam je potrebno na svim razinama kako bismo mogli mijenjati svijet na bolje i slijediti plan kojega Bog ima s nama za druge i s nama“, poručio je nadbiskup.

Govoreći o sv. Josipu kao zaštitniku očeva, kazao je da smo na određeni način ‘svi pozvani biti očevi i majke jedni drugima’. Zbog toga se mora dogoditi obraćenje u nama samima, ali i u našoj domovini i u Crkvi. Prva promjena mora polaziti od svakog pojedinca jer ako želimo promijeniti svijet i Crkvu, moramo krenuti do sebe, pokušavajući doista imati povjerenja u Boga i Njegov plan koji je za druge, da možemo surađivati s drugima. Ne smijemo biti okrenuti samo svojim planovima i interesima, nego staviti se u službu bratu i sestri oko sebe. To je obraćenje koje nam je potrebno, poručio je nadbiskup.

„Drugo obraćenje jest obraćenje društvene zajednice, naše domovine i našega svijeta u kojemu živimo u kojemu moramo prestati slijediti populističke ideje i u drugima i drugačijima gledati neprijatelje, a trebamo otkriti braću i sestre. Drugi nam nisu neprijatelji. Ne smije nas u društveno-političkom životu voditi interes vlastite skupine, vlastiti sebični interes, nego trebamo svi zajedno raditi na općem interesu. Danas, kada je svijet ‘globalno selo’, najbolje osjećamo u kojoj mjeri ono dobro što je učinjeno i ono zlo što je učinjeno utječu na cijeli svijet. Zato smo pozvani na svim razinama ne gledati samo svoj interes, samo interes svoga naroda, interes onih koji razmišljaju kao mi, nego nadići te interese kako bismo se zajednički brinuli za interese svakoga čovjeka, osobito onih najslabijih i najugroženijih“, pojasnio je.

Nadbiskup je izrazio zabrinutost što na političkoj razini nije moguće čuti političke programe kojima se želi napraviti pravednije društvo, ‘da nam bude bolje’, da se doista dogodi promjena, nego se stalno upire u druge, druge kritizira i loše govori o drugima. „Neće ovo društvo promijeniti govor o lošemu kod drugoga, nego činjenje dobra koje svatko od nas može učiniti. Neće ratove zaustaviti negativan govor o drugoj strani, nego pokušaj s moje strane da se ostvari dijalog i da se rat zaustavi. Rat ne treba gledati iz perspektive moći, nego iz perspektive ubijene djece, majki koje pokapaju sinove, staraca koji su ostali bez osnovnih uvjeta za život. To je obraćenje koje nam se mora dogoditi kako ne bismo birali strane u ratu nego bili na strani mira“, istaknuo je nadbiskup.

Govoreći o Crkvi i potrebi obraćenja koje počiva na povjerenju na svim razinama, podsjetio je na prvu misu pape Franje kojom je na svetkovinu sv. Josipa prije 11 godina započeo svoj pontifikat, istaknuvši važnost da imamo povjerenja u Svetoga Oca i njegova nadahnuća. Po uzoru na sv. Josipa koji, iako u početku želi napustiti Mariju, no zbog obraćenja to ne čini, Papa ne želi nikoga ostaviti. Želi da idemo na periferije i da dođemo do svakoga. To je onaj poziv na obraćenje koji nam se mora dogoditi želimo li kao Crkva hodati dalje, u sinodalnom hodu, u zajedništvu klerici i vjernici laici. Moramo razbiti podjele kako bismo zajedno podijelili poslanje u Crkvi i mora se dogoditi iskorak međusobnog povjerenja, a on se može dogoditi samo slušanjem Boga i jedni drugih. Iz tog slušanja se rađa povjerenje i onda možemo naprijed, poručio je nadbiskup te zaključio propovijed završio molitvom sv. Josipu biskupa Tonina Bella.

Na kraju mise, župnik je zahvalio svim župljanima i suradnicima koji su svojim angažmanom pomogli u organizaciji proslave župnog blagdana, a nadbiskupu je čestitao obljetnicu biskupskog ređenja i uručio mu prigodan dar, a zauzvrat je nadbiskup mališanima Župe darovao krunice. Poseban doprinos proslavi župne svetkovine dali su prvopričesnici svojom pjesmom.