Otkrivanjem Zoričinog poprsja „njegov lik se ugrađuje u prostor Biograda i u pamćenje i srce župne zajednice“, rekao je nadbiskup koji je blagoslovio i dovršetak radova na uređenju trga i okoliša župne crkve sv. Stošije. Ti radovi „nisu samo djelo ruku, već plod vjere, zajedništva i ljubavi prema svojoj župi, svom gradu i našim svetinjama“, rekao je mons. Zgrablić. Prije blagoslova, nadbiskup je predvodio misno slavlje u biogradskoj župnoj crkvi.

Zorica je bio „svećenik gorljivog srca, domoljub čiste savjesti, duhovni i materijalni graditelj, pastir duša i ponosni sin župe i grada Biograda, rekao je nadbiskup, poželjevši da taj spomenik bude trajni podsjetnik na Kristovu ljubav koju je Zorica živio i poticaj nama da i mi budemo graditelji Crkve.

Don Ivan je bio „čovjek rada, ali ne bilo kakvog. Nije radio za karijeru, priznanje, kompromise ni osobnu zaradu, niti da bi mu netko podignuo spomenik. Radio je s Bogom i za župnu zajednicu, živu Crkvu i zbog toga su ostali plodovi: crkve, dvorane, obnova i ljudi koji su njegovim životom i radom duhovno obogaćeni. On je gradio i u vremenu kad je graditi značilo izazivati komunističku vlast, kad je svaka cigla bila ispit vjere. Ali nije se iscrpio, jer je znao za koga radi. Znao je baciti mrežu s prave strane, Božje strane“, poručio je mons. Zgrablić.

Upozorio je da nas Božja riječ poziva preispitati čime i zašto ispunjavamo svoje dane. „Koliko se trudimo, a koliko toga radimo bez oslonca na Boga? Možemo biti zaposleni, angažirani, puni planova – ali bez molitve, povezanosti s Bogom i smjera koji dolazi od Krista, lako ostanemo prazni. Don Ivan nam govori: Radite, ali ne radite bez Boga. Ne bojte se napora, ali neka taj napor bude usmjeren prema dobru, prema nebu. Bacajmo mreže, ali na Isusovu riječ“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „rad bez odnosa s Bogom lako sklizne u rad da zaradimo, da se istaknemo, dokažemo, posjedujemo“. Pozvani smo raditi da bismo kroz rad postajali ljudi po Božjoj mjeri.

„Rad je svet kad nas čini sličnima Bogu, Stvoritelju – kad gradimo, oblikujemo, služimo, činimo dobro. Ali kad rad i ono što se radom postigne postane idol, sredstvo za izgradnju ega, gomilanje profita, on nas iznutra osiromaši, često postaje predmet svađe i razdora. Zatvara nas u pohlepu, sebičnost, natjecanje i gubimo svoj identitet djeteta Božjega“, upozorio je mons. Zgrablić.

Zato sve što radimo mora biti izraz naše sličnosti Bogu. Bog stvara iz ljubavi, i mi smo pozvani isto. „Naš rad ne smije služiti stvaranju imidža, nego očitovanju kršćanskog identiteta – da smo sinovi i kćeri Božje. U tom duhu radio je i don Ivan – ne da bi se dokazivao, nego da bi svjedočio kome pripada i da bi se širilo Kraljevstvo Božje“, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je da je don Ivan „prošao kroz tamnicu u Staroj Gradiški, montirane optužnice, zabrane, poniženja. Možda se i zapitao: ‘Gdje si, Gospodine?’. Ali nije odustao. Bio je ustrajan i vjeran i upravo time svjedočio da je Isus tu i kad ga čovjek ne vidi“.

„Don Ivan nas uči: ne moraš uvijek ‘vidjeti’, da bi znao da je Bog tu. Dovoljno je biti budan, vjeran i doći će zora, svitanje, novi dan, mir“, poručio je nadbiskup, potaknuvši vjernike da budu ljudi vjere i u tami; da ostanu vjerni i kad ne osjećaju Božju prisutnost, kad se čini da je tišina i praznina.

„Bog ne nestaje. On je na obali naših života, čeka. Ponekad ćemo ga prepoznati tek kad se okrenemo unatrag i vidimo plodove. Trudimo se u svemu tražiti Krista, čak i kad ga ne prepoznajemo odmah. Don Ivan je imao razloga biti ogorčen: bio je zatvaran, progonjen, izopćen, ali otvarao je vrata crkve i srca svima. Don Ivan je imao srce koje ne traži savršenstvo, nego zajedništvo. I mi smo pozvani na to“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Don Ivan je vjerno živio Evanđelje u progonstvu, radu, molitvi, služenju. „Nije tražio svoju slavu, ali je ostavio trag. Nije imao moć, ali je imao snagu duha. Znao je da se mreže pune samo ako se baca mrežu po Božjoj riječi. Ponosni smo na don Ivana ne po ljudskim mjerilima taštine i uspjeha, nego po evanđeoskom ponosu koji je poniznost pred Bogom. Naš ponos nisu oholost i isticanje, nego zahvalnost i svjedočanstvo. Govorimo: ‘Hvala ti, Gospodine, za svećenika koji nam je pokazao kako se živi evanđelje’“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Biti ponosan u evanđeoskom smislu znači prepoznati Božje djelo u čovjeku. Ponosimo se don Ivanom jer je dopustio Bogu da preko njega djeluje. On nas uči da je pravo dostojanstvo i snaga u vjernosti, u tišini, u postojanosti“.

Život Zorice je svjedočanstvo da se može biti Kristov u svakom vremenu – i kao mladi bogoslov u ratu, i kao zatvorenik, graditelj, kao stari svećenik koji tiho pomaže u rodnoj župi, rekao je nadbiskup.

Zahvalio je Gradu Biogradu n/m, gradonačelniku Ivanu Knezu i Gradskom vijeću Biograda n/m koji su omogućili financiranje i uređenje crkve i trga, rekavši da to djelo ne uljepšava samo Biograd izvana, nego govori i o poštovanju prema baštini, vjeri i ljudima koji su to mjesto gradili životom, poput don Ivana Zorice.

Životopis don Ivana Zorice

Don Ivan Zorica rođen je u Biogradu n/m 9. veljače 1919. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započete u Splitu dovršava na KBF-u u Zagrebu gdje diplomira 1942. godine. Za svećeništvo se odlučuje u Drugom svjetskom ratu kad su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena, a mnogi su stradali u ratu.

Zoricu je za svećenika zaredio Jerolim Mileta, šibenski biskup i apostolski administrator Zadarske nadbiskupije 20. prosinca 1942. u Biogradu n/m. Svećeničku službu počeo je kao kapelan u Biogradu i istovremeno je bio poslužitelj Polače. Don Ivan je uhićen „zbog protunarodne djelatnosti“ i zatvoren u zatvoru u Staroj Gradiški, od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine.

Po povratku iz zatvora, kraće vrijeme provodi u šibenskom sjemeništu, a potom je župnik u Lukoranu (1946.-1949.) gdje su mu komunističke vlasti zabranile održavanje vjeronauka u školama. Bio je župnik u Gorici-Raštane i poslužitelj Galovca (1949.-1950.), od 1950. župnik Brbinja i Savra na Dugom otoku i poslužitelj Rave (1950.-1954.), župnik Sali (1954.-1961.) te župnik Paga i dekan Paškog dekanata.

Od 15. kolovoza 1963., godinu dana bio je ravnatelj Velikog i Malog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Zorica je gradio crkve i crkvene objekte u Sukošanu i Debeljaku (1970.) kad je drugdje to bilo nezamislivo. Obnovio je crkvenu kuću u Sukošanu, izgradio vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre, nadogradio zvonik župne crkve i elektrificirao zvona, obnovio crkvu Gospe od milosti na starom groblju i crkvu sv. Martina te izgradio novu crkvu Svih Svetih na groblju 1986., za samo šest mjeseci, sve u Sukošanu.

Don Ivan je od 1963. bio kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru čiji je prepozit od 1984. godine. Papa Pavao VI. imenovao ga je kapelanom Njegove svetosti 1976. godine.

Zorica je bio i branitelj ženidbenog veza od 1982. i član Zbora savjetnika od 1983. te pročelnik Povjerenstva za misije (1973.-1993.). Od 1968. do 1988. godine bio je dekan Zadarskog dekanata. Nakon 29 godina župničke službe u Sukošanu, 16. srpnja 1993. je umirovljen. Kao umirovljenik, sa svojom sestrom redovnicom živio je u obiteljskoj kući u Biogradu i pastoralno pomagao tamošnjim župnicima, sve do smrti.

Preminuo je u Općoj bolnici u Zadru 25. travnja 2001. godine. Pokopan je na gradskom groblju u Biogradu n/m 27. travnja 2001. godine.