Jednostavni i ozbiljni znak pepela koji se na Pepelnicu polaže na glave „uvodi nas u istinu o čovjeku pozvanom u život povezan s Božjom ljubavlju, obilježenom prolaznošću vremena, propadljivošću tijela i istodobno pozvanom na puninu života u Bogu koji nas strpljivo prati kroz sve dane našeg života. Pepeo u obredu usmjerava naš pogled prema Bogu i budi želju za novim početkom, za životom u kojem svakodnevni koraci poprimaju duhovnu dubinu, a obični susreti postaju prilike za dobrotu, strpljenje i pažnju“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da obred pepeljenja sabire postojanje čovjeka u „priznanje da život dolazi od Boga i povjerenje da nas njegova milost vodi prema novom početku, uskrslom životu,  prema obnovljenom srcu koje želi živjeti dublje, svjesnije i otvorenije Božjoj prisutnosti“.

U navještenom evanđelju po Mateju Isus govori o milostinji, molitvi i postu kao putu koji uvodi čovjeka u odnos s nebeskim Ocem, iz vanjskog djelovanja prema unutarnjem susretu s Bogom, bližnjim i sobom; taj put vodi iz navike prema svjesnom predanju, iz rastresenosti prema sabranosti, rekao je nadbiskup.

Tri puta u navještenom Evanđelju Isus obećava: „Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“. „To obećanje ulijeva sigurnost da svaki trenutak života nosi vrijednost pred Bogom, da svaka gesta vjernosti ostaje zapamćena u Njegovom srcu, da nijedna molitva u iskrenosti srca ne iščezava u praznini i da svaka gesta ljubavi, i ona koju nitko ne primijeti, ulazi u prostor Božje vječnosti gdje poprima puninu smisla – jer Bog prepoznaje i ono što ostaje neizgovoreno, vidi ono što drugi ne uočavaju i daruje plod gdje čovjek vidi samo jednostavan svakodnevni čin“, rekao je nadbiskup.

U duhu korizmene poruke pape Lava XIV. da obraćenje počinje slušanjem, nadbiskup je rekao da ispravan odnos prema Bogu i čovjeku raste gdje srce dopušta Božjoj riječi da se nastani u nutrini.

„Korizma tako postaje vrijeme usporavanja ritma života, u kojem vjernik otvara prostor za trenutke sabranosti, a Božja riječ pronalazi mjesto među brigama, planovima i mislima svakodnevice te počinje oblikovati pogled na život. Na taj način, čovjek u događajima prepoznaje smisao, u kušnjama vidi poziv na povjerenje, a u susretima otkriva priliku za ljubav“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da slušanje Božje riječi otvara i za slušanje ljudi.

„Tko osluškuje Boga postaje pažljiviji prema bližnjemu, prepoznaje vapaj osobe koji se skriva iza šutnje, postaje osjetljiv na potrebu siromaha koji traži dostojanstvo, na patnju starijih koji žele blizinu, na pitanja mladih koji traže smisao i na brige obitelji koje nose teret svakodnevnih odgovornosti. Na taj način, vjera se živi u konkretnim odnosima i postaje snaga koja podiže, ohrabruje i prati“, poručio je nadbiskup.

„Isusov poziv da uđemo u sobu svoga srca i zatvorimo vrata u molitvi uvodi nas u nutarnju sabranost u kojoj srce pronalazi mir, gdje se raspršene misli sabiru, a molitva dobiva toplinu razgovora s Bogom. Tu čovjek, u dubini srca, otkriva da ga Bog prihvaća i vodi, da mu može povjeriti svoje strahove i nade. Tu čovjek spoznaje kako stoji pred Ocem koji ga poznaje do dubine. Iz takvog susreta čovjek izlazi obnovljen, spreman nositi dan s većom vedrinom i snagom ljubavi“, istaknuo je predvoditelj slavlja.

Podsjetivši da Papa preporučuje „post jezika, suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju bližnje“, nadbiskup je rekao: „Post jezika mijenja način susreta među ljudima: rasprava se pretvara u dijalog, nesporazum u priliku za razumijevanje, a različitost u mogućnost obogaćenja. Takav govor postaje mjesto susreta, a ne nadmetanja i počinje se graditi zajedništvo koje unosi svjetlo u obitelj, radno okruženje i u život župne zajednice.

Riječ izrečena s poštovanjem otvara prostor pomirenju jer omogućuje drugome da ostane dostojanstven i kad pogriješi. Riječ nade podiže obeshrabrenog jer mu vraća vjeru u vlastitu vrijednost i u budućnost; zahvalnost obogaćuje jer se prepoznaje dar u svakodnevici, a ohrabrenje prati umornoga i daje snagu za novi korak.

Tako korizmeni hod postaje zajednički rast u kojem se ljudi međusobno podupiru, uče strpljivo slušati i zajedno napreduju u dobroti, pa obitelj i zajednica dobiva lice Kristove blizine koje prihvaća, razumije i nosi.“

Istaknuo je da Evanđelje otkriva dublju dimenziju milostinje, ne samo kao materijalnog dara. „Milostinja je čin srca koje prepoznaje potrebu drugoga i odgovara na nju diskretno, pred Bogom koji vidi u skrovitosti.

Milostinja započinje kad čovjek u svakodnevnim susretima uočava osobu, a ne samo okolnost; prepoznaje umor, osamljenost, strah ili nedostatak te osjeća unutarnji poticaj da postane bližnji, a ne promatrač.

Zato milostinja nadilazi novac i poprima oblik vremena koje darujemo, pažnje koju pružamo, strpljenja i blizine koju dijelimo. Milostinja tako ulazi u razgovor s osamljenim, u posjet bolesnome, u pomoć opterećenoj obitelji i podršku obeshrabrenome. Dar tako postaje susret s drugim, a susret iskustvo Božje dobrote“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je i da „milostinja oslobađa onoga koji daje, jer srce otpušta navezanost na posjedovanje i uči radost dijeljenja; čovjek otkriva da sigurnost raste iz povjerenja, a ne iz zadržavanja te da darivanje širi dušu i čini je osjetljivijom za Boga i bližnjega“.

„Kad se milostinja dijeli u skrovitosti, čuva dostojanstvo primatelja i čistoću namjere darovatelja: dobro ostaje između Boga i srca, bez potrebe za priznanjem, a zahvalnost postaje molitva koja povezuje ljude i produbljuje zajedništvo“, poručio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je „da krenemo u korizmu s više sabranosti, molitve i razmatranja, s više slušanja Boga koji progovara u svojoj Riječi, u našem srcu i savjesti, s više dobrote u riječima i s više darežljivosti bližnjima, kako bi Bog koji vidi u skrovitosti, u nama izgradio srce koje njegovu ljubav svjedoči drugima“.