Nazivajući taj događaj susretom sadašnjosti i budućnosti, nadbiskup Zgrablić rekao je da Gospodin stavlja djecu za uzor vjere, „ne da i mi podjetinjimo, nego da cijelog života imamo srce kao što ga imaju djeca i sv. Mala Terezija. Djeca imaju čisto srce puno povjerenja i takvima Gospodin i nas želi učiniti, da bismo bili osposobljeni za najveće i najvažnije, što je shvatila sv. Terezija kad je rekla: ‘Shvatila sam da je moje zvanje u Crkvi ljubav’“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se zvanje ljubavi odnosi na svakog čovjeka.

Roditeljima se obratio riječima: „Koliko ljubavi imate za dječicu? Koliko dobra im želite? Prepoznajte da ljubav koju imate u sebi nije samo naravna stvar. To je nadnaravna stvarnost i nju nam Gospodin daruje. Ljubeći svoju djecu, Gospodin već djeluje u vašem životu. Prepoznajte i zahvaljujte Bogu da imate toliku ljubav za djecu koju vam je on darovao“, potaknuo je zadarski nadbiskup roditelje.

Prema sv. Maloj Tereziji, vjerovati znači ljubiti Boga, a ljubiti Boga znači činiti Boga prisutnim u svakodnevnom životu.

Žrtvovanje roditelja za djecu iz ljubavi je božanski čin, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Kad god činite ljubav djelatnom u svom životu, tada uprisutnjujete Boga u vašem životu i činite da je vječnost, da je Bog u vama prisutan. Najveću ljubav trebamo imati prema našim bližnjima“, kazao je.

Promišljajući kako bi dokraja živjela Božju ljubav, sv. Mala Terezija je zapisala: „Sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosim pogreške drugih, da se ne čudim njihovim slabostima, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo. Nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostajati zatvorena na dnu srca.“

„Važno je da i mi razmišljamo kako ostvariti taj naš temeljni poziv – Boga učiniti prisutnim u našem životu i svijetu, na koji način ispravno ljubiti“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu upozorio je da „ne očekujemo da će ljubav biti samo  romantika, iako je i to milosni dar. Jer, mi smo nesavršeni ljudi i nosimo pogreške sa sobom. Svi smo ranjeni, grijehom i slabostima. Ne možemo živjeti bez ijedne slabosti i grijeha“, izrazio je nadbiskup razumijevanje za ljudsku narav.

„Nemoj prepustiti sebe svojoj naravi. Neka te ne vodi narav. U životu nas mora voditi naša nadnarav. Sveta Terezija kaže da se ljubav ne sastoji u osjećajima, nego u djelima. Tada se potrudila za osobu koja joj, po naravi, nije bila draga, učiniti sve što bi učinila za osobu koju najviše voli. Sveta Terezija kaže da zato nije htjela popustiti prirodnoj odbojnosti koju je osjećala prema toj osobi“, rekao je mons. Zgrablić u kontekstu Terezijinog zapisa: „U samostanu se nalazi jedna sestra koja ima dar da mi je u svemu neugodna.“

„Mi bismo rekli, imamo osobu koja nam u svemu ide na živce. Sveta Terezija je shvatila da Gospodin ljubi i tu osobu, učinio je djelo spasenja i za nju. Nekad nam je teško živjeti s nekom osobom, naše naravne sposobnosti za to su nestale. Naša narav u tome nije uspjela, ljubavni zanos kojeg smo imali, tjelesni osjećaj koji nas je nosio i bio je snaga našeg života, nije nas podupro do kraja. Ali, tada na djelo treba stupiti naša vjera – da shvatimo da Gospodin tu osobu ljubi i da je naš životni zadatak da ljubimo tu osobu.

Mi postupamo drugačije. Kad nam neka osoba nije draga, srdimo se, pa je izbjegavamo, bježimo od nje, hlade se naši osjećaji prema toj osobi. Takvi odnosi mogu zavladati našim bićem, ali nikad ne smijemo dozvoliti da narav vlada našim srcem. Možda i ta osoba nije kriva zašto na neki način čini i živi. Ali neću popustiti svojoj naravi, nego ću baš njoj učiniti najveća djela ljubavi kao da je najviše ljubim“, potaknuo je zadarski nadbiskup.

Podsjetio je na misao sv. Male Terezije: „Isus, umjetnik duša, sretan je kad se ne zaustavljamo na vanjštini, nego kad prodiremo do unutrašnjeg svetišta što ga je on sebi izabrao za stan i divimo se njegovoj ljepoti.“

„Mi smo mjesto gdje Bog boravi. Gospodin se po ljubavi želi nastaniti u svakom srcu. On želi da naše tijelo, naše biće, bude boravište Duha Svetoga. To možemo uz pomoć i zagovor Gospodina, koji to želi i traži od nas. Kad Gospodin to traži od nas, Gospodin nas ne ostavlja i ne prepušta našim snagama, našim nevoljama, našoj naravi. Nego nam daje svoju milost da možemo izvršiti ono što on od nas traži. On nam daje milost i kreposti. Zato je važno da budemo s Gospodinom, da ga prepoznajemo, da budemo intimno s njim povezani, kao što je bila sv. Terezija jer iz tog izvora crpimo snagu da možemo ljubiti jedni druge“, poručio je mons. Zgrablić.

Okupljenima je poželio da im zagovor sv. Male Terezije pomogne da  prepoznaju najvažnije u životu, „a to je da Boga i bližnjega ljubimo, da u to sve u našem životu založimo. To blago jedino ostaje i to nam nitko ne može uzeti. Sve drugo na ovom svijetu ćemo ostaviti, samo ljubav koju smo pohranili u naše srce ostaje u nama zauvijek i to u svojoj duši nosimo u vječnost“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

U misi su sudjelovala djeca iz vrtića kojeg vode karmelićanke, odgajatelji, roditelji i časne sestre, a dječji zbor je animirao pjevanje u kojem su sudjelovala djeca iz vrtića u Bibinjama.

Na početku mise, troje djece iz vrtića pozdravilo je nadbiskupa Zgrablića prigodnim stihovima u kojima su, između ostaloga, rekli kako znaju da i mons. Zgrablić voli karmelsku duhovnost i sv. Malu Tereziju te su mu darovali crtež sv. Male Terezije kojeg su nacrtala djeca iz bibinjskog vrtića.

Bibinjski župnik don Valter Kotlar rekao je da su prisutni na toj misi najveće otajstvo, euharistiju, slavili okruženi najmanjima. „U najmanjemu, u malome slavimo najvećega. Maleni su pozvani biti najveći. I Krist kaže da je malo veliko u Božjim očima. Odnos malenoga i velikoga je duboko božanski. Bog nam se darovao po neznatnoj Božjoj službenici i tako nam daje primjer kako biti veliki, živjeti ‘mali put’ sv. Male Terezije“, rekao je don Valter. Potaknuo je okupljene da slijede primjer sv. Male Terezije koja je velika po poruci, sadržaju svoga života i po ljubavi koju je darovala Bogu, Crkvi i ljudima.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je ruže koje su bile kod svetičine slike, a svaka obitelj ponijela je sa sobom ružu, kao vidljivi znak blagoslova.