„Sv. Franjo je iskreni nasljedovatelj Isusa koji je živio Evanđelje doslovno i potpuno. Vjerodostojni je tumač Božje riječi i „živo Evanđelje“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova poruka iz navještenog Evanđelja: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” u središtu i Franjinog duhovnog iskustva i molitve.

„Te Isusove riječi uče nas da se Božja mudrost otkriva onima koji su pred Bogom mali i ponizni. ‘Maleni’ o kojima Isus govori znaju da ne mogu živjeti sami, oni otvaraju srce i dopuštaju da ih Bog ljubi, oblikuje, spašava i vodi.

Nadbiskup je pojasnio da ‘mudri i umni’ nisu oni s Božjom mudrošću, nego oholi koji misle da sami sve mogu dokučiti. Istaknuo je da je evanđeoska „malenost” središte Franjinog poziva i duhovnosti.

U svojoj malenosti, Franjo se poistovjetio i s onima koje je svijet odbacivao: gubavcima, siromasima, malima. „Siromaštvo za njega nije bilo samo materijalno odricanje, nego način da ostane malen – bez zemaljske sigurnosti, potpuno ovisan o Očevoj providnosti. Nazvao je siromaštvo svojom „gospođom” i radošću, jer ga je učinilo sličnijim Kristu“, poručio je mons. Zgrablić.

Za Franju, poslušnost Crkvi je bila put „malenosti“. „Nije osnovao zajednicu izvan Crkve, nego je za način života svoje zajednice tražio potvrdu pape Inocenta III. Govorio je da je neposlušnost najveća opasnost za bratstvo jer razbija zajedništvo.

Franjo je ljubio Crkvu, čak i kad su u njoj postojale slabosti. Nije bio reformator koji kritizira izvana, nego svetac koji obnavlja iznutra, vlastitim životom i primjerom.

Franjo je shvaćao da Crkva, iako zajednica grešnih ljudi, ostaje Kristova zaručnica i mjesto gdje Bog govori. Njegova poslušnost nije gušila njegovu slobodu, nego ju je učinila plodnom. Zato je njegova obnova Crkve bila autentična i ostaje kao trajan put i zadatak posvećenja i obnove Crkve i pojedinca“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da ih navezanosti na novac, posjed, udobnost, sigurnost, priznanja i ljudske pohvale priječe da budu „maleni”, pa ne mogu gledati otajstva Kraljevstva Božjeg, oduzima im jednostavnost i slobodu koju Bog želi za nas.

„Koliko puta nam je važnije što će drugi reći, nego što Bog misli o nama? Možda nas najčešće udaljuje od Boga ponos ili taština – skrivena misao da sami znamo bolje, da ne trebamo ničiji savjet, pa ni Božji; da Bog treba izvršiti ono što mi želimo i tražimo i na način kako mi to određujemo .

Taština je lažna slika o sebi, potreba da izgledamo važni pred drugima, iako u dubini ostajemo prazni. To je ponos koji nas sprječava da priznamo slabost, da oprostimo ili da zatražimo oproštenje“, upozorio je nadbiskup, rekavši da toliko puta „bježimo od onoga što nam se čini neugodno, neugledno, teško, kao što je Franjo isprva bježao od gubavaca. Ali tek kad je sišao s konja svoje uznositosti, zagrlio gubavca i poljubio njegove rane, spoznao je da se u toj poniznosti skriva prava radost – Krist“, rekao je mons. Zgrablić.

Lijek protiv naše taštine je odreći se iluzije samodostatnosti, priznati da smo braća i sestre svima. Franjo je tako postao brat svima i u svakome je prepoznavao dijete Božje.

I grijeh nas priječi da budemo maleni: zavist, ogovaranje, nečistoća, ravnodušnost prema siromašnima. „Grijeh nas čini tvrdima, zatvara srce i čini nas nesposobnima čuti Božji glas. I rane na duši priječe da budemo maleni: povreda iz prošlosti, nepravda i uvreda koju nismo oprostili. Ponekad nas te rane zatvore u sebe, postanemo nepovjerljivi i hladni, a Bog nam šalje svoga Sina kako bi svaku našu ranu iscijelio.

Sve su to tereti koji nas čine „velikima“ u vlastitim očima, ali slabima pred Bogom. Sve to nam oduzima radost i sprječava nas da budemo slobodni za dobro, ljubav, za Boga“, poručio je nadbiskup.

U duhu Isusovog poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”, nadbiskup je rekao da je sv. Franjo znao što znači nositi teret života. Franjo je nosio „križ siromaštva, nerazumijevanja, bolesti, osamljenosti. Ali ga je nosio s Kristom. Franjo je svaki umor predavao Gospodinu. Njegov ‘odmor’ nije bio izbjegavanje rada, nego mir duše u Božjoj prisutnosti.

Koliko puta nosimo terete koje skrivamo od drugih i od sebe: strahove za budućnost, osjećaj krivnje, razočaranja, tugu zbog bolesti ili nepravde. Ti nas tereti znaju iscrpiti da mislimo kako moramo sve izdržati sami. Upravo tu nastupa Isus: on nas poziva da mu predamo ono što nas pritišće.

Odmor o kojem govori Isus nije samo fizičko olakšanje, nego duboki mir srca koji dolazi kad shvatimo da nismo sami, da Netko nosi s nama naš križ. U Isusu i s njim teret postaje lakši jer ga nosi Ljubav – Bog“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je Isusov odmor blizina Oca, sigurnost da nas nitko i ništa ne može odvojiti od njegove ljubavi.

Na blagdan sv. Franje slavimo mogućnost „da se i mi u svojoj svakodnevici odlučimo za put evanđeoske malenosti, jednostavnosti, slobode, predanja Bogu i povjerenja u njegovu providnost“, rekao je mons. Zgrablić.

Crkva sv. Frane u Zadru je najstarija crkva posvećena sv. Frani na hrvatskom tlu, a samostan sv. Frane u Zadru je prvi franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. te je među najstarijim franjevačkim samostanima izvan Italije.

Crkva sv. Frane u Zadru posvećena je 1282. godine. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212., zbog protivnih vjetrova, sv. Franjo Asiški zaustavio se u Zadru, u hospiciju sv. Antuna opata iz kojega je nastao Samostan sv. Frane. Na kraju mise, vjernici su počastili i relikviju sv. Frane.

Samostan sv. Frane u Zadru posjeduje i Bulu proglašenja Frane svetim, datiranu 16. srpnja 1228., kojom Papa obavještava zadarski samostan sv. Frane da se Frane proglašava svetim, dvije godine nakon njegove smrti. Tu Bulu dobivali su tada samo renomirani samostani u Franjevačkom redu.

Činjenica da tu Bulu ima zadarski samostan pokazuje da je on već tada, u vrijeme sv. Franje, imao veliku važnost u svijetu, je Ured za medije Zadarske nadbiskupije.