Križ oko kojega smo se okupili na ovoj, ksaverskoj, uzvisini u molitvi križnoga puta svojom tihom prisutnošću govori više od svake riječi. Postojano se uzdiže nad gradom poput Božjega zagrljaja koji prima svu svoju djecu: one koji pate, one koji traže smisao i sve one koji još ne znaju kako vjerovati, ali ipak svoj pogled uzdižu prema križu.

Ovaj je križ stoljećima upijao suze i molitve. U njegove su se pore utiskivale patnje i radosti našega naroda, ali prije svega okupljao nas je kao djecu Oca koji ne želi da itko ostane izgubljen. Stoga, dok se večer spušta nad našim gradom, u sjeni ksaverskoga križa ne želimo se samo prisjećati boli, nego nadasve želimo pronaći utjehu i nadu. Križ, koliko god bio znak patnje, uvijek je i obećanje svjetla buduće nade.

Krist je na njemu ponio svu tminu svijeta kako bi svima otvorio put prema zori. Zato njegove riječi: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32) vrijede zauvijek. U tome uzdignuću nije poraz, nego pobjeda ljubavi. Stoga večeras, molitvom križnoga puta svoj pogled želimo usmjeriti prema tome svjetlu koje ne poznaje mrak.

1. Križ – Srce Božje ljubavi

Kristov je križ susretište neba i zemlje. Po njemu se Bog spustio u dubinu ljudske boli kako bi je iznutra preobrazio. On nije samo povijesni događaj smrti jednoga čovjeka, nego spasenjski čin Boga koji ljubi do kraja. On je također priča o čovjeku, svakome od nas, koji u toj ljubavi pronalazimo novi život.

Okupljeni oko ksaverskoga križa prepoznajemo svoje rane. Puno ih je osobnih, ali i narodnih, onih s križnih putova bez Cirenaca, Veronika i ukopa. Ni jedne ni druge ne liječi zaborav nego samo preobraženo sjećanje jer vjera nas uči da nijedna rana prikazana Kristu nije besmislena. On suze i smrtni znoj preobražava u kapljice koje zalijevaju novo povjerenje, novo rođenje. Križ nas uči da u patnji nismo sami i da Bog nikada ne napušta svoju djecu.

No, braćo i sestre, križ nije samo znak Božjega suosjećanja. On je i Božji sud nad grijehom. Na njemu vidimo koliko je ozbiljna ljudska pobuna protiv Boga. Da je grijeh malo zlo, Krist ne bi morao umrijeti. Da je zlo beznačajno, Očev Sin ne bi bio prikovan na drvo.

Križ nam govori: grijeh razara, grijeh ubija, grijeh vodi u tamu. No istodobno nam govori i nešto veće. Bog nije dopustio da posljednja riječ bude naša krivnja, nego njegovo milosrđe.

Božja pravednost nije zaobišla grijeh, nego je prošla kroz Krista koji je na sebe uzeo naše krivnje. Kristov je križ ponuda slobode. A raspeti Bog nije ideja. On je Živi Gospodin.

Večeras pred križem Kristovim ne stojimo kao savršeni ljudi, nego kao spašeni grešnici. I to je razlog naše nade. A kršćanska nada nije samo misao; ona postaje stvarnost onda kada dopustimo da nas Raspeti pomiri s Ocem. Križ nas stoga poziva na osobni korak: na ispovijed, na praštanje i pomirenje, na povratak kući. Bez obraćenog srca križ ostaje znak; obraćenjem postaje život.

2. Hrvatski križni put

Kad izgovaramo riječi „hrvatski križni put“, mislimo na mnoge križeve naših očeva i majki, na izgubljene i nepronađene, na suze koje još traže svoj mir. Danas te križeve ne želimo gledati samo s tugom, nego s poštovanjem i zahvalnošću.

Previše je naših bližnjih umrlo bez groba i bez imena, ali nisu bez Boga. Njihov križ nije bio uzaludan jer je svaka ljudska patnja na otajstven način dodirnuta i osmišljena Kristovom patnjom. On je ušao u svaku tamu i učinio je prostorom susreta s Bogom. Zato imamo utjehu da patnja naših pokojnih ne pripada samo prošlosti. Ona poziv na kršćansko suosjećanje, molitvu, poštenje, praštanje i mir čini mogućima. Naša je zadaća danas ne spominjati se rana zbog same boli, nego dopustiti da nas proživljena bol učini nježnijima, pravednijima, plemenitijima.

Bog nas poziva da budemo narod sjećanja koje liječi. Zemlja još čuva mnoge neznane grobove, ali Bog ne zaboravlja ni jedno ime. Za njega ne postoje izgubljeni. Ako mi večeras pred ovim križem izgovorimo njihova imena u srcu i predamo ih njemu, tada se ta šutnja pretvara u molitvu, a molitva u mir. Tako križ, koji je nekoć bio znak poniženja, postaje znak dostojanstva.

3. Križ u današnjemu vremenu

Naše vrijeme donosi drukčije križeve – tiše, skrovitije, ali stvarne. Križ usamljenosti, križ razočaranja, križ brige za djecu koja napuštaju domove i domovinu, križ nemoći pred nepravdom, križ umora od svakodnevnih borbi. Nijedan od tih križeva ne može biti plodonosan bez obraćenoga srca.

Kristov križ nije samo spomenik patnji, nego ogledalo u kojemu se vidi da smo ljubljeni usred slabosti. Tu patnja pronalazi smisao. U današnjoj Hrvatskoj mnogo je nevidljive dobrote. U medicinskoj sestri koja noću bdije nad bolesnikom, u roditeljima koji se bore da sačuvaju miran dom, u svećeniku koji predano služi, u mladima koji se nadaju protiv nade. To su naši svakodnevni Šimuni Cirenci – ljudi koji pokazuju da se i danas, u ovome vremenu poljuljanih uvjerenja, križ može nositi s dostojanstvom i osmijehom.

Kada bismo jedni drugima znali biti poput Veronike koja pruža rubac i utjehu patniku i strancu, Hrvatska bi zaista bila prostor uskrsnuća. Naš narod nije pozvan da živi od sjećanja na rane, nego od plodova ljubavi, praštanja i zajedništva. U tome je pravi domoljubni duh – ne u prošlosti, nego u služenju ljubavi koja ne traži svoje.

4. Križ – svjetlo koje vodi naprijed

U sjeni Kristova križa spoznajemo da svaki naš križ može biti znak svjetla. U njegovoj sjeni slutimo Uskrs.

To je poruka nade koju želimo za sve. Upravo zbog patnje kroz koju smo kao narod prošli, pozvani smo biti narod nade – nade da je moguće graditi mir, preobraziti rane, živjeti istinu u otvorenosti i bez gorčine. Na nama je da tu nadu održimo, da budemo narod koji bira svjetlo, muškarci i žene koji čuvaju jedni druge, najslabije među nama i čitav stvoreni svijet.

Križ nas uzdiže usred poniženja. Podsjeća nas da Bog od slabih čini snažne, da iz suza niče oprost i da se snaga naroda ne mjeri bogatstvom, nego sposobnošću da ljubi. Zato se ne trebamo bojati budućnosti. Krist nije ostao na križu. Mi nismo stvoreni da živimo u sjeni smrti tame, nego u svjetlosti života slijedeći one koji vjeruju unatoč svemu.

Draga braćo i sestre, kad se večeras spusti noć nad Ksaverom, ovaj križ će sjati još jače. To neka nas podsjeti na smisao naših stvarnih križeva. U njima je snaga mira i novih početaka.

Danas predajemo Bogu sve koji su nosili križeve prije nas – znane i neznane, branitelje, radnike, siromahe, majke i očeve, djecu i starce. Predajemo mu i svoje križeve: brige, rane, slabosti, strahove. Sve stavljamo u ruke Raspetoga koji nas poznaje, razumije i ljubi.

Neka s ovoga mjesta mir siđe u naše domove, snaga u naše duše i nada u naš narod – nada koja ne razdvaja, nego povezuje; ne optužuje, nego grli.

I kad nas život opet pritisne, sjetimo se da križ nije kraj. Križ je vrata. Vrata kroz koja Bog ulazi u našu povijest i kroz koja mi ulazimo u njegov život. Amen.