Biskup Hranić misu je slavio uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića. U koncelebraciji su također bili vlč. Ivan Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve i preč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih u Đakovu i dekan Đakovačkoga dekanata.

Nadbiskup Hranić svoju homiliju započeo je na temelju Matejeva evanđelja (11, 25-30). „Isus slavi svoga nebeskoga Oca, koji je ‘otajstva Kraljevstva objavio malenima’ a sakrio ih od mudrih i umnih. Ti ‘maleni’ su očito oni ‘siromasi’ kojima pripada kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3-6), bolesni i grešnici koji trebaju liječnika (Mt 9, 12sl), izmučeni i obhrvani kao ovce bez pastira (Mt 9, 36), oni ‘najmanji’ kojima dajemo samo čašu hladne vode i zbog toga bivamo nagrađeni (Mt 10, 42) itd. Inače je poznato kako sav Novi zavjet kao ‘malene’ prepoznaje one koji su otvoreni za Kraljevstvo Božje, kao one koji su čak željni Kraljevstva Božjega jer nemaju nikakvog ljudskoga uporišta ili zaštite, nego imaju samo Boga. O ‘malenosti’ odnosno ‘siromaštvu’ dopušteno je i naše određeno doumljivanje, ali u svakom slučaju uvijek moramo istaknuti svijest da takvi ‘siromašni’ i ‘maleni’ su maleni i siromašni, nedostatni zbog vlastite nedostatnosti i zato što vide da zbog vlastite nedostatnosti ne mogu ništa sami, baš zato su otvoreni za Boga, za njegovo Kraljevstvo, za druge ljude, za trajne i neprolazne vrednote za prihvaćanje Isusove poruke – Njegovih riječi i postupaka koji nas uvode u otajstvo Kraljevstva Božjega. Prema uobičajenom biblijskom gledanju i to prihvaćanje Isusove riječi i poruke je Očev dar, ali pritom nikako nije izostavljena ili zanemarena i ljudska suradnja, odnosno ljudska odgovornost. (…) Na toj liniji je i čitavo biblijsko (starozavjetno i novozavjetno) promišljanje o Božjim siromasima, koji su svjesni da ‘nemaju’ dovoljno Boga, odnosno da su ‘siromašni’ Bogom, te ga zato budno čekaju i znaju prepoznati kada ih on pohađa i dolazi k njima, kad on pohađa svoj narod (kao što su to npr. bili starac Šimun i proročica Ana prilikom Isusova prikazanja u hramu, mudre djevice u očekivanju zaručnika i sl.).”

Kao suprotnost malenima i otvorenima Božjemu kraljevstvu, nadbiskup je istaknuo: „Ne bi valjalo na svoju ruku olako tumačiti tko su to za Isusa ‘mudri i umni’, jer iz prethodnoga teksta ovom današnjem evanđeoskom odlomku proizlazi da je ovdje u pozadini Isusovo iskustvo vlastitoga ‘naučavanja i propovijedanja po gradovima’ Korozainu i Betsadi, čiji ‘mudri i umni’ ‘glavari i vođe naroda’, ‘glavari gradova’, nisu prihvatili njegovo propovijedanje (a niti Ivana Krstitelja prije njega). To znači da su glavari i vođe naroda te ‘gradova’ doveli do toga da je Isus bio odbačen, osuđen i predan u smrt te da je Isusovo iskustvo s takvima ‘mudrima i umnima’ opomena i svim budućim ‘mudrim i umnim’ ljudima, ali je pri tom jasno da ta negativna ‘mudrost i umnost’ ne ovisi o našim ljudskim mjerilima, o ljudskoj inteligenciji, o količini usvojenoga znanja, nego o otvorenosti i zatvorenosti za otajstvo Kraljevstva Božjega. (…) Čovjek može, nažalost, i svoju primitivnost te mentalnu skučenost i siromaštvo inteligencije proglašavati kao veličinu i prednost za Božje Kraljevstvo, a to kako znamo ipak nije prednost.”

Đakovačko-osječki nadbiskup je zatim evanđeosku temu povezao sa sadržajem svetkovine: „Budući da Sin ima takvo mjesto objavitelja ljubavi između sebe i Oca, odnosno objavitelja i darivatelja kraljevstva Božjega razumljivo je Isusovo obećanje da će on ‘odmoriti sve izmorene i opterećene’. Odmor je u dioništvu na ljubavi između Oca i Sina i u tom ‘odmoru’, u dioništvu na ljubavi između Oca i Sina sastoji se Kraljevstvo Božje. I tu je odmor za sve ‘umorne i opterećene’. Srce Isusovo je zato simbol, ne samo Isusove ljubavi prema nama ljudima, nego i Očeve ljubavi. Ta on je objavitelj te Očeve ljubavi za nas. Srce Isusovo je simbol ljubavi između Oca i Sina, simbol te ljubavi koja se prelijeva i na nas ljude, te nas zahvaća i daruje nam istinski odmor i mir, oslobođenje od svakoga tereta, od svakoga grijeha i zla. (…) Srce Isusovo kao simbol i znak upućuje nas na središnji položaj Isusa, njegove uloge u objavi ljubavi između Oca i Sina te našega dioništva na toj spasenjskoj ljubavi čiji je simbol Srce Isusovo. Ono je znak i simbol istinskoga mira i našega ljudskoga pomirenja i zajedništva s Bogom, njegova milosrđa i ljubavi. Ono govori o središnjem Isusovom mjestu u kršćanskom moralu, koji se, u konačnici, sastoji u nasljedovanju Isusa, njegove blagosti, dobrote, ljubavi i poniznosti, što on u današnjem evanđelju Isus izriče riječima: ‘Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotak i ponizna srca i naći žete spokoj dušama svojim’. Radi se dakle o uzimanju Isusovog ‘jarma’ a ne više o uzimanju starozavjetnoga jarma Zakona. To je jaram ljubavi.”

Zaključujući homiliju nadbiskup Hranić je rekao: „Drage sestre, dragi vjernici, draga braćo svećenici, euharistija nas odgaja, potiče i osposobljava da sve više budemo ispunjeni i zahvaćeni ljubavlju između Oca i Sina; a onda i ljubavlju koja se u Isusu Kristu izlijeva na nas, koju blagujemo u euharistiji. Srce Isusovo je simbol te ljubavi i Srce Isusovo je simbol spasenja u Kristu. Ono je simbol euharistije koju primamo. Zato su i u našoj duhovnosti pobožnosti štovanje Srca Isusova i štovanje euharistijskoga otajstva nerazdvojivi, jednostavno to ide zajedno. Zašto? Da bismo mi po blagovanju euharistijskoga otajstva i po kontemplaciji euharistijskoga otajstva postali blaga i ponizna srca i sve prikladniji svjedoci i nastavljači Isusovoga spasenjskog djela u svijetu. Neka se po Božjoj milosti to ostvari na svima nama”.

Samostanska crkva u Đakovu prva je crkva koja je na području Đakovačko-osječke nadbiskupije posvećena Presvetom Srcu Isusovu.