Naziv Bogorodica (Lk 1,34-35)

Uvod u biblijsko čitanje: “Nato će Marija anđelu: #!Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?#! Anđeo joj odgovori: #!Duh Sveti sići će na te, i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će čedo i biti sveto, Sin Božji#!” (Lk 1,34-35).

1. Razmišljanje o otajstvu Spasiteljeva rođenja dovelo je kršćanski puk ne samo da se obraća Svetoj Djevici kao Isusovoj Majci, nego i da je prizna Bogorodicom. Ta je istina bila produbljena i zamijećena kao ona koja pripada vjerskoj baštini Crkve već od prvih stoljeća kršćanskoga doba, već otkad je bila svečano proglašena na Efeškom koncilu g. 431.
U prvoj kršćanskoj zajednici, dok među učenicima raste svijest da je Isus Sin Božji, sve je jasnije da je Marija Theotokos, Bogorodica. Riječ je o nazivu koji se ne javlja izričito u evanđeoskim tekstovima, premda se u njima spominje “Isusova Majka”, i potvrđuje da je Isus Bog (Iv 20,28; usp. 5,18; 10,30.33). Marija je ipak priznata kao Majka Emanuela, što znači Bog s nama (usp. Mt 1,22-23).
Već u 3. stoljeću, kao što se može zaključiti iz jednog drevnog pisanog svjedočanstva, kršćani u Egiptu obraćali su se Mariji ovom molitvom: “Pod tvoju se obranu utječemo, o Sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas oslobodi nas od svakoga zla, o Djevice slavna i blagoslovljena” (Iz Liturgije časova). U ovom drevnom svjedočanstvu, po prvi put se izričito javlja izraz Theotokos, “Bogorodica”.
U poganskoj mitologiji, često se događalo da je poneka božica predstavljena kao majka nekoga boga. Zeus, naprimjer, najviše božanstvo, imao je za majku božicu Reu. Taj je okoliš možda pogodovao uvođenju kršćanskog naziva “Theotokos”, “Bogorodica” za Isusovu majku. Ipak treba primijetiti da taj naslov nije postojao, nego su ga stvorili kršćani da izraze vjeru koja nije imala ništa zajedničko s poganskom mitologijom, vjera u djevičansko začeće u krilu Marijinu Onoga koji oduvijek bijaše vjeena Rijee Božja.

2. Sa 4. stoljećem, izraz Theotokos već je u čestoj upotrebi na Istoku i na Zapadu. Pobožnost i teologija sve se češće pozivaju na taj izraz, koji je već ušao u crkvenu vjersku baštinu.
Shvatljiv je stoga veliki pokret protesta, koji se podigao u 5. stoljeću, kad je Nestorije posumnjao u zakonitost naziva “Bogorodica”. On je, zapravo, bio sklon zadržati Mariju samo kao majku Isusa čovjeka, i smatrao da je naukovno ispravan samo izraz “Kristorodica”. Na tu je grešku Nestorija navela njegova poteškoća da dopusti jedinstvo Kristove osobe, i krivo tumačenje razlikovanja između dvije naravi – božanske i ljudske – u Kristu prisutne.
Koncil u Efezu g. 431, osudio je njegove teze i, potvrdivši postojanje i božanske i ljudske naravi u jednoj osobi, Sinu, proglasio je Mariju Bogorodicom.
3. Nestorijeve poteškoće i prigovori pružaju nam sada priliku nekih korisnih razmišljanja za ispravno shvaćanje i tumačenje toga naslova. Izraz Theotokos, koji doslovce znači “ona koja je rodila Boga”, na prvi pogled može izgledati iznenađujući; izaziva, zapravo, pitanje o tome kako je moguće da ljudska osoba rodi Boga. Odgovor vjere Crkve je jasan: Marijino božansko majčinstvo odnosi se samo na ljudsko rođenje Sina Božjega, a ne na božansko rođenje. Sin je Božji oduvijek bio rođen od Boga Oca, međutim, prije dvije tisuće godina, primio je našu ljudsku narav i tada bio začet i rođen od Marije.
Proglasivši Mariju “Bogorodicom”, Crkva namjerava stoga potvrditi da ona jest “Majka utjelovljene Riječi, koja je Bog”. Njezino majčinstvo ne odnosi se, međutim, na cijelo Trojstvo, nego samo na drugu Osobu, Sina koji je, utjelovivši se, od nje preuzeo ljudsku narav.
Majčinstvo je odnos između osobe i osobe: majka nije samo majka tijela ili fizičkog stvorenja koje je izašlo iz njezine utrobe, nego osobe koju rađa. Marija je, dakle, rodivši prema ljudskoj naravi Isusovu osobu, koja je i božanska osoba, Bogorodica.
4.Proglasivši Mariju “Bogorodicom”, Crkva ispovjeda jednim izričajem svoju vjeru o Sinu i Majci. To se jedinstvo ističe već na Efeškom koncilu; definicijom o Marijinu božanskom majčinstvu oci su nastojali istaknuti svoju vjeru u Kristovo božanstvo. Usprkos protivljenjima, drevnima i novijima, o mogučnosti priznavanja Mariji ovog naziva, kršćani svih vremena, ispravno tumačeći značenje toga majčinstva, načinili su od njega povlašteni izraz svoje vjere u Kristovo božanstvo i svoje ljubavi za Djevicu.
U Theotokosu Crkva, s jedne strane, prepoznaje jamstvo stvarnosti Utjelovljenja, jer – kako tvrdi sveti Augustin – “da je Majka privid, privid bi bio i plod… privid brazgotine Uskrsloga” (Traktat u Ev. Ioannis, 8,6-7). I, s druge strane, ona s čuđenjem razmatra i s poštovanjem slavi neizmjernu veličinu koju je Mariji udijelio Onaj koji je htio biti njezinim Sinom. Izraz “Bogorodica” upućuje na Riječ Božju, koja je u Utjelovljenju preuzela poniznost ljudskoga stanja da uzdigne čovjeka na Božje sinovstvo. Ali taj naslov u svjetlu uzvišenog dostojanstva udijeljenog nazaretskoj Djevici, proglašava također, plemenitost žene i njezin uzvišeni poziv. Bog zapravo postupa s Marijom kao sa slobodnom i odgovornom osobom i Utjelovljenje svoga Sina ostvaruje tek kad zadobije njezin pristanak.
Slijedeći primjer drevnih egipatskih kršćana, vjernici se pouzdaju u Onu koja, jer je Bogorodica, može postići od božanskoga Sina milost oslobođenja od zala i milost vječnoga spasenja.