Slavlje svetkovine Presvetoga Trojstva, slavlje je otajstva naše vjere, jednoga Boga u tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Naš Bog nam se tijekom povijesti spasenja objavljuje ne kao usamljeni Bog, nego kao zajedništvo Triju Osoba. Razmatrajući povijest spasenja i izabranog naroda prepoznajemo Boga Oca, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, potom Sina, obećanog Mesiju, Isusa Krista „rođena od Oca prije svih vjekova“, koji nam se objavljuje i otkriva nam lice milosrdnog Oca i izljeva Duha Svetoga koji nas, kako kaže sam Isus u današnjem evanđelju, upućuje u svu istinu.

Bog je, dakle, trojstvena ljubav. U njemu se događa neprestano strujanje ljubavi. Sveti Augustin kaže kako je Bog Otac onaj koji ljubi, Bog Sin onaj koji je ljubljen i Bog Duh Sveti koji je ljubav koja među njima struji. Sveti Bernardin vidi taj odnos kao kružni poljubac: Bog Otac daje poljubac, Bog Sin prima poljubac i Bog Duh Sveti je sam poljubac. Tako su sveci ulazili u otajstvo Boga. Ulazili su s vjerom i pokušali to približiti razumski, svjesni da je Bog u sebi neiscrpno otajstvo. Doista u pravoj ljubavi uvijek imamo tri stvarnosti: onaj koji ljubi, onaj koji je ljubljen i ljubav koja ih ujedinjuje. To je zajedništvo ljubavi. To je punina ljubavi.

Ono što karakterizira Boga trojstvene ljubavi jest činjenica da On nije statičan, nepokretan nego je pokretna, živa ljubav. U njemu se događa rađanje. U vjerovanju ispovijedamo kako je Isus rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno. To rađanje obilježava Božju bit, to je trojstveno darivanje. Rađati znači ostvarivati sebe darujući život drugomu – to neprestano darivanje događa se u Presvetom Trojstvu.

Mi ljudi doista teško možemo razumjeti Božju veličinu. Koliko god pokušavamo doseći to veliko otajstvo vjere, naš Bog uvijek, iako tako blizak, ne da se zatvoriti u naše koncepte i definicije. Iako je važno baviti se teologijom i tako uranjati u otajstvo i približavati se Bogu ipak uvijek valja imati poniznosti i biti svjestan da to traženje nikada ne može i ne treba prestati. Zato teologija nije znanost kao druge. Bog nije znanstveni zaključak. On živi u osobama i znanje o njemu je uvijek nužno povezano sa živim iskustvom susreta s njime za koji je potrebna vjera, a ne samo razum. To dvoje nikada ne možemo razdvojiti.

U evanđelju Isus govori: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe On – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu.“ Bog nas korak po korak strpljivo uvodi u puninu spoznaje. Potrebno je strpljenje, poniznost i povjerenje, jer vjera raste postupno, sazrijeva kroz život, u osluškivanju Božje riječi i djelovanju Duha Svetoga u nama.

Dragi slušatelji, na svetkovinu Presvetoga Trojstva, molimo Duha Svetoga da otvori naša srca, da možemo s ljubavlju gledati u Oca, osluškivati Riječ Sina, i dopustiti Duhu da nas vodi putem istine i ljubavi.

fra Zvonimir Pervan