Nosimo blago u glinenim posudama

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija prigodom Nadbiskupijske i domovinske proslave
uvrštenja u Kardinalski zbor Svete Rimske Crkve
Zagreb, katedrala, 25. listopada 2003.
(Iz 63,7-9; Ps 145(144); 2Kor 4,1-2.5-10; Iv 15,8-9. 15-17)

Uzoriti gospodine Kardinale! Preuzvišeni Apostolski nuncije!
Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi!
Dragi prezbiteri i redovnici! Časne sestre redovnice!
Bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice!
Predraga braćo i sestre!

1. Danas sam, kao i u više navrata svoje nadbiskupske službe, ušao na vrata ove prvostolnice s osjećajem ponizne zahvalnosti koji me prati već nekoliko dana provedenih u Rimu, a svoj je vrhunac dosegao ovdje u Zagrebu, gledajući vas na tisuće okupljenih u ovoj našoj katedrali i oko nje. Vrata naše prvostolnice nalik su rizničnim vratima, osobito onda kada se otvaraju oduševljenim vjernicima i kada dopuštaju da ovaj prostor ispuni neprocjenjivo blago jednako vrijedno u prošlosti i u sadašnjosti – blago darovane vjere, bez koje ni spomen na velike ljude i događaje iz prošlosti, ni sjaj umjetničkih djela ne bi imali svoj puni smisao.
Današnju radost i zahvalnost usmjerimo svemogućem Bogu, kojemu pripada sva čast, slava i hvala, jer “svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca” (Jak 1,17). Zahvaljujem ti, Crkvo zagrebačka; zahvaljujem ti, Crkvo domovinska, u zajedništvu svih hrvatskih vjernika razasutih po čitavome svijetu za molitve, zajedništvo te izraze odanosti i povjerenja. Svima vama, draga braćo i sestre u vjeri, i tolikim ljudima dobre volje srdačno zahvaljujem na čestitkama i dobrim željama koje ste mi očitovali prigodom imenovanja kardinalom, od dana najave do danas.

Moje misli i zahvalnost na osobiti su način usmjerene prema Svetom Ocu. Danas, ovdje, pred osobnim predstavnikom Svetog Oca apostolskim nuncijem u Hrvatskoj mons. Franciscom-Javierom Lozanom i pred svima vama i u ime svih srdaca ispunjenih radošću izričem iskrenu zahvalnost Svetom Ocu. Ujedno u ovoj prvostolnici radosno pozdravljam našeg novog Apostolskog nuncija i želim da njegova prisutnost i služba u Hrvatskoj jača naše katoličko zajedništvo u istoj vjeri i ljubavi kao i našu provjerenu odanost Petrovom nasljedniku, Rimskom Papi. Preuzvišeni Apostolski nuncije, u ime Crkve u Hrvatskoj izričem Vam srdačnu dobrodošlicu, a Vaš rad povjeravam nebeskom zagovoru Marije, Majke Crkve.

2. Danas želimo posebno razmišljati o mjestu i službi Petra naših dana, pape Ivana Pavla II., želeći da ovaj dan bude u prvom redu proslava “Papinog dana” koji se sutra proslavlja u našoj Nadbiskupiji. Baš kao što je apostol Petar u svojoj odlučnosti i gorljivome duhu želio novi svijet u kojemu bi bila pobijeđena sva neprijateljstva i ravnodušnost, i “Petar naših dana” jasnoćom svojih stavova potvrđuje riječi svetoga Pavla: “Ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju”(2Kor 4,2). Taj jasan stav koji se očituje unatoč svoj složenosti suvremenoga društva i življenja kod mnogih izaziva kritiku i odbijanje spram stavovima koje doživljavaju kao oporost Evanđelja.
Sveti Otac i sada usprkos vidljivoj krhkosti glinene posude njegova tijela, dopušta Duhu Svetome da u njemu bude vidljiva Petrova ispovijest: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Bog od ljudske slabosti čini #!stijenu#! koja učvršćuje braću i sestre u vjeri. Apostolski Prvak na dan Pedesetnice uspio je progovoriti na takav način da su ga razumjeli narodi na svojim jezicima. Danas je taj Petar ponovno prisutan u slavljima i potiče nas da se ne zatvaramo i da ne mislimo samo na svoje poteškoće, nego da osjetimo i navijestimo Radosnu vijest svima koji ju još nisu upoznali. Dvadeset i pet godina na Petrovoj katedri stoluje Ivan Pavao II.
U svojoj apostolskoj i pastoralnoj službi on pokazuje svu čvrstoću Petrove vjere i univerzalnost evanđeoske poruke. Ipak, ne smije se zaboraviti da je baš mučeništvo svetoga Petra označilo Rim sjedištem Petrovih nasljednika u primatu koji mu je Krist povjerio na službu Crkvi: na službu vjeri, jedinstvu i misijskomu poslanju (usp. Ut unum sint, 88). Sadašnji je Papa uistinu pokazao kolikim žarom i osjetljivošću jedna služba može postati univerzalnom. On uistinu govori jezikom razumljivim svima, premda ga možda i ne prihvaćaju svi. Ivan Pavao II. produžio je govor Pedesetnice.

3. Mnogi će analitičari dvadeset i pet godina njegova pontifikata pokušati pretvoriti u brojke. Navode se i navodit će se enciklike, pisma i govori; sveci i blaženici koje je uzdignuo na čast oltara; njegova brojna putovanja, susreti s državnicima, s predstavnicima Crkava i vjerskih zajednica; reagiranja na moralna, kulturna i politička pitanja…, ali postoji nešto što nikakva statistika ne može dohvatiti, nešto što bježi sociologiji i pred čim psihologija ostaje nijema, a povijesne prosudbe zastanu pred natpovijesnim razlozima.
To #!nešto#! vjernici diljem svijeta, na svim kontinentima zemaljske kugle dobro razumiju. To #!nešto#! blisko je i hrvatskim vjernicima koje je na početku svojega pontifikata Ivan Pavao II. oslovio toplim riječima materinskoga nam jezika: “Dragi moji Hrvati! Papa vas voli! Papa vas grli i prima! Papa vas blagoslivlja!” (Na misi u Rimu prigodom 1100. obljetnice veze Hrvatske sa Svetom Stolicom, 30. travnja 1979.). Iz običnoga pitanja što je pontifikat Ivana Pavla II. za hrvatskoga vjernika rađa se neobična povijest blizine koja razumije potlačenost Crkve i naroda hrvatskog u komunističkome zatočeništvu; koja ne dopušta da progovori mržnja u ratnome zatiranju; koja se raduje slobodi i potiče na solidarnost i ustrajnost u dobru. Hrvatska povijest bez njegovih bi riječi i zauzimanja bila nepotpuna, a bez njegovih pohoda hrvatska bi vjernička duša bila osiromšena. Zato svaka pomisao na njega rađa zahvalnost. To #!nešto#! što bježi statistikama nalazi se u Apostolovim riječima: “Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa” (2Kor 4,5).

4. Vjerujem da ne postoji nitko tko bi mogao zaboraviti dane njegova prvoga pohoda Hrvatskoj i riječi sa zagrebačkoga hipodroma: “Spasi svoj narod, Gospodine”! (Zagreb, 11. rujna 1994.). Ili ponovne sretne dane okupljenosti i prepoznate svjedočke žrtve hrvatskih vjernika u daru blaženoga Alojzija, kada je na Mariji Bistrici uputio molitvu Trojedinomu Bogu: “Danas ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga tvojeg puka unatoč ne malim protivštinama” (Marija Bistrica, 3. listopada 1998.). Jednako tako teško da će utihnuti odjek riječi kojima je u Zadru ove godine dirljivo sažeo svoju privrženost, rekavši: “Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski!… Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio”!
Baš kao što je on pratio naše korake u dvadeset i pet godina papinske službe i mi smo se nebrojeno puta susretali s njime, molili s njime i za njega. Svaki nas je put prihvatio, ohrabrio, utješio i svojim primjerom pokazao koliko su istinite riječi sv. Pavla: “Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje” (2Kor 4,10). Njegova se tjelesna patnja, spojena s nastojanjem da približi ljude i usmjeri ih putem Kristova evanđelja, ne može razumjeti bez povezanosti s križem. Bilo koja raščlamba koja ne vidi da je papinska služba živi iskaz zaloga koji je Isus ostavio Crkvi, izrečen riječima: “Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9), osuđena je na nedorečenost.

5. Služba Ivana Pavla II., za koju zahvaljujemo i za koju i dalje molimo, primjer je i uzor i nama biskupima. Srdačno pozdravljam uzoritog gospodina kardinala Vinka Puljića i sve nazočne nadbiskupe i biskupe na ovome slavlju. Posebno zahvaljujem hrvatskom Episkopatu iz Republike Hrvatske kao i onome iz Bosne i Hercegovine za zajedništvo u Rimu prošlih dana kao i ovo danas u Zagrebu. Povezanost i jedinstvo hrvatskih biskupa poznata je i izvan granica naše domovine. To vi, dragi vjernici, najbolje osjećate i doživljavate.
Draga braćo prezbiteri, dijecezanski i redovnički, dragi redovnici i redovnice, dragi Kristovi vjernici laici, služba Ivana Pavla II. postavlja pitanja i pred našu službu, službu svakoga svećenika, službu svakoga vjernika, u poslanju župe, biskupije, ali i naroda. Sveti Otac dobro zna koliko je važno poslanje Crkve u hrvatskome narodu te nas je 1994. pozvao da kao Zagrebačka Crkva i Crkva u cijeloj Hrvatskoj budemo “apostolom obnovljene sloge” i “kategoričkim moralnim imperativom”(usp. Zagreb, 11. rujna 1994.). Svjesni da nam je svaka služba dana po Božjemu milosrđu, a ujedno suočeni sa izopačenim prikrivanjima istine, razdorima među ljudima i u narodnome biću, dužni smo kao Crkva promicati i donositi rod sloge i istine, premda dobro znamo da takvi plodovi rastu samo na drvetu križa. Pozivam vas stoga da svatko živi svoje mjesto u Crkvi u uzajamnoj pomoći, proširujući se do obzorja koje dodiruje kršćanski poziv na naviještanje i svjedočenje Radosne vijesti. Današnji navještaj Božje riječi pokazuje nam put u tom poslanju.

6. Sveti Pavao ocrtava lik navjestitelja i to prema vlastitu životu i prema mjeri svoje osobe rabeći pritom suprotnosti. Govori o slavi i o bijedi. O dva ponora, dvije dubine koje su međusobno združene: s jedne strane naglašava izvanrednu snagu propovijedanja, a s druge slabost navjestitelja. Slike koje rabi o sebi sadrže nečuvenu smjelost. Božja slava koja sjaji s Kristova lica, sjaji i u našim srcima. Kao da nas želi povezati s praizvornim stvaranjem, kada je Bog rekao: “Neka bude svjetlost” (Post 1,3). Božja slava je odsijevala na Isusovu licu, a sada ona prosvjetljuje srce svakoga apostola. Odatle provire riječ koja postaje spoznanje Krista za druge. Zbog toga prihvaćanje poruke u vjeri postaje za njih nutarnje svjetlo. Pa ipak, #!nositelji svjetla#! nemaju nikakva razloga za oholost, jer je posuda u kojoj nose svjetlo sazdana od krhka i prolazna materijala.
“To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas”(2Kor 4,7) – piše Apostol. Bog se ne povjerava neranjivim junacima ili osobama iznimnih kvaliteta koje bi same stekle, već se povjerava krhkosti i nedoličnosti. Malenost i slabost očituju Božju veličinu i moć, a ne ljudska uznositost.

7. Čim je čovjeku dana veća povlastica da služi u Crkvi posebnom službom, tim postaje svjesnijim težine svoje ljudske slabosti. Ipak, umjesto da nas obeshrabri, to nas otkriće treba prisjetiti da je – iako smo mi slabi – Krist jak. Svaki navjestitelj treba biti svjestan da «po milosrđu ima službu» (2Kor 4,1) i da zbog toga ne malakše. Zadaća jest naviještanje spasenja u Isusu Kristu, o čemu sveti Pavao izričito kaže: “Ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom” (2Kor 4,2).
Danas nam je potreban taj isti duh ispunjen hrabrošću. Istina o čovjeku jest njegova krhkost. U svijetu tolikih privida evanđeoska riječ prodire kroz opnu krinke i objavljuje čovjeku njegovu ograničenost, nepostojanost, ali istodobno i slavu, jer ljudsko dostojanstvo provire samo od Boga; od Boga koji ne daje vrijednost prividu. I zato svoje najveće blago smjelo stavlja u glinene posude. To je čovjek u čijemu srcu boravi Bog, čovjek kojega ljubi i koji mu znači neizmjerno puno. Takvo blago stavlja u krhkost koja ni u čemu ne odgovara suvremenoj promidžbi i uzvisivanju tjelesnosti, s jedne strane ili bijegu u svijet virtualnoga, s druge strane. Niti jedno niti drugo ne želi priznati ljudsku stvorenost i ograničenost. Izvanjska obilježja koja pripadaju našemu životu i prožimaju ga nisu sav naš život. Evanđelje nas uči da je to krhka posuda, ali posuda u kojoj se nalazi blago. Dobro je da nas Božja riječ na to češće podsjeti, kako se ne bismo zaustavljali na izvanjskome, niti prosuđivali po prividima, jer iz naizgled krhke zbilje nerijetko izranja dragocjeno blago.

8. Draga braćo i sestre! U svoj krhkosti želio bih da moja služba kardinalata u Crkvi bude snažniji poticaj za vjerodostojno življenje Evanđelja i za razvijanje crkvenosti na mjesnoj i sveopćoj razini; da na nacionalnome planu života ona bude zalog sloge i jedinstva kojemu trajno prijete uski sebični interesi pojedinaca i skupina koji ne rade za dobro Hrvatske; da u društvenome životu, ljudi različitih svjetonazora u ovoj službi prepoznaju katoličku otvorenost za dijalog i susretanje koje s jedne strane trajno traži istinu, a s druge nastoji živjeti u skladu s objavljenom Istinom.
Pred vama želim biti poput glinene posude koja je ispunjena svjetlom, čiju snagu i sjaj očitujete vi, dragi vjernici, jer bilo koja služba u Crkvi dana je da se očituje Božja ljubav i slava; jer bilo koji stožer nema svoje ispunjenje ni smisao, ako na okupu ne drži dragocjen sadržaj koji omogućuje življenje.
Imam pred sobom dragocjeno blago kojega se spomen čuva u ovoj prvostolnici. Glas kardinalata progovara iz prekogroblja u likovima blagopokojnih kardinala Franje Kuharića i Franje Šepera, u blaženome kardinalu Alojziju Stepincu kao i u ostalim časnim predhodnicima sve do kardinala Jurja Haulika. No, posebni sjaj toga blaga ste baš vi, živo Kristovo tijelo, spremni za križne putove i navještaj Života bez kraja. Hvala vam svima koji u događaju ovoga Papina dara promatrate poglavito sebe, a ne mene. Jer mene ne bi bilo na ovome mjestu da nema vas, niti bih se na vratima ove tako drage mi prvostolnice pojavio u grimizu da tim grimizom, tj. svojom vjernošću i vjerničkim stavovima vi – davno prije – niste zaodjenuli svoja srca predana Isusu Kristu.

9. Predragi! Isus nam je progovorio predivnim riječima: “Ostanite u mojoj ljubavi!” (Iv 15,9). Koliko god ta Isusova rečenica zvučala kao zahtjev učenicima i nama da Isusa i dalje ljubimo ili da naša ljubav bude građena u njegovu smislu, to je ponajprije Isusovo jamstvo da njegova ljubav ostaje u svijetu. Kao da nam govori: “Moja ljubav treba biti vaše boravište, vaš dom”! Isusovi učenici, kako oni nekada, tako i mi danas, i dalje su ljubljeni. Iz toga izranja opomena koja jasno pokazuje da može postojati nedostatak ljubavi u širem smislu, kao i unutar same vjerničke zajednice.
Naglašavajući baš to, evanđelist Ivan želio se suočiti sa stanovitim malodušjem u kršćanskim zajednicama, jer zbog nedostatka ljubavi ljudi se međusobno udaljuju, otuđuju i više ne vjeruju u Božja obećanja. Tko postane robom vlastite bijede ili bijede svijeta, djeluje protiv ljubavi i istjeruje radost. Malodušnost postaje grijehom, jadikovke nad stanjem svijeta i istodobno usvajanje toga stanja kao nepromjenjivoga jest grijeh. Jasno je i zašto, jer takav stav ne prihvaća Božju ljubav te svijet i ljude ne promatra kao prostor Otkupljenja i oslobođenosti u Kristovoj radosti koja je došla na svijet da odagna svaku tugu. U svojemu sam biskupskom geslu naglasio Kristovu riječ: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Ona je gotovo istovjetna drugoj njegovoj riječi: “Da radost moja bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15,11). Imati u Bogu boravište znači biti dionikom zajedništva u kojemu se može odahnuti, štoviše, udisati životnost i radost te oživjeti nadu.

10. Dragi vjernici, postoje trenuci Božjega ponašanja koji nas ostavljaju bez riječi. Izgleda nam nemogućim da se Bog može toliko poniziti da granice njegove ljubavi ostaju nevidljivima. Naviknuti smo biti jedni pokraj drugih do mjere da gotovo ne primjećujemo da postojimo; naviknuti smo govoriti o zajedništvu, a da brzo shvatimo kako temelji toga zajedništva nemaju trajnost iskrenoga prijateljstva. Isus razotkriva svoje prijateljstvo, da njegova zapovijed ne bi urodila servilizmom, podaništvom bez ljubavi, jer bolno je voljeti nekoga, a ne moći ući u najdublje otajstvo njegova bića. Isus naglašava da to prijateljstvo ne polazi od čovjeka: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Pred tom Božjom ponudom jedini je odgovor prihvaćanje Božjega dara.
Blažena Djevica Marija, koja je ostala u Božjoj ljubavi; koja je prihvatila Božje prijateljstvo i odgovorila na njegovo izabranje; koja je donijela na svijet blagoslovljeni plod Božje ljubavi, neka svojim zagovorom prati sve nas; neka bdije nad cijelom Crkvom i hrvatskim narodom i pomogne nam da u slozi i zajedništvu ljubimo jedni druge. Amen.