Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, katehete i vjeroučitelji, draga djeco i mladi, dragi roditelji!

Vjera uvijek pronađe put. Živimo uronjeni u ranjenu stvarnost. Još uvijek nepobijeđena pandemija koronavirusa, posljedice potresa te prijetnje od dodatnog širenja rata iz Ukrajine na globalnu razinu i njegove posljedice produbljuju rane i stvaraju nove ožiljke koji od nas traže odgovornost te adekvatne odgovore na brojna pitanja u društvenom, političkom i gospodarskom životu, ali i u vjerskom životu pojedinca i Crkve. Za vrijeme izostanka nedjeljnih euharistijskih slavlja te redukcije zajedničkih okupljanja iskusili smo da je vjera prisutna i iza zatvorenih vrata crkava. Vrijeme „zatvorenih vrata crkava“ na određeni nas je način vodilo do otkrivanja otajstava vjere na novi, drukčiji način, bilo da se radilo o dubokom iskustvu vjere u srcima i molitvama pojedinaca i obitelji ili o pronalaženju novih putova sudjelovanja u životu Crkve – unatoč obvezi odricanja od nama poznatih tradicionalnih i pomalo ‘rutinskih’ putova i oblika vjerskoga života. Premda su izvorna mjesta slavlja vjere ostala zatvorena, vjera je i dalje nastavila živjeti. Možda je upravo zbog tih i takvih okolnosti postala bliža i onima koji se u svome osobnom životu ne prepoznaju u tradicionalnim oblicima okupljanja i djelovanja Crkve, te kojima je Crkva kao institucija često i „znak osporavan“. Vjera uvijek pronađe svoj put. Ili, još bolje i točnije, Bog uvijek pronađe put do čovjeka, kojega poziva da mu odgovori osobnom vjerom.

Posljednjih godina, a osobito sada u vrijeme ratnih sukoba u Ukrajini i posljedičnog rasta cijena životnih troškova, društvo postaje sve siromašnije, a ljudi sve nesigurniji pred izazovima koji ih očekuju. Vjera i u toj situaciji pronalazi svoj put. O, kad bismo nakon svega postali zreliji!

Sve navedeno, stoga, nije stvarnost koja se ne bi ticala Crkve i njezina naviještanja Riječi Božje. U vremenu, u kojemu je tako očito da je čovjek paradoksalna sinteza ograničenja, ranjenosti i kraja vlastite sudbine, s jedne strane, te, s druge, nezasitne čežnje za vječnošću i konačnim spasenjem, Crkva je pozvana naviještati Božju Riječ i iznova svjedočiti poruku evanđelja kojom je osvijetljen smisao života i cjelokupne stvorene stvarnosti. Vjera je, poput života, „da i ne i sve između toga“ (Jürgen Werbick, Christlich glauben. Eine theologische Ortsbestimmung, Freiburg-Basel-Wien, 2019., str. 38).

Nova evangelizacija za novo vrijeme. U vremenu u kojemu živimo, u vremenu „skrivenoga Boga“ u raznim patnjama, ratnim stradanjima i prirodnim katastrofama, mora – po tko zna koji put – još jednom doći do izražaja ponovljeni poziv za novom evangelizacijom. Govor o novoj evangelizaciji nije samo govor o novim metodama, već je prije svega riječ o novom žaru, o novom duhu, o obraćenju nas vjernika, o vjeri koja nam omogućuje da postanemo novi ljudi. Stojimo pred otvorenim vratima budućnosti vjere. Što nam drugo onda preostaje, nego proći kroz ta vrata. Prekasno je kucati na njih kad se zatvore. Promišljanja o novoj evangelizaciji pomažu nam otkriti odgovor na pitanje što danas znači biti kršćanin. Pred nas stavljaju pitanje o našem identitetu, svjedočanstvu i navještaju živoga Boga među nama.

Iz vlastitog iskustva možemo uočiti da u nama odraslima i danas tinja želja biti Crkva kakva je bila nekada, u prošlosti. Blažena stara vremena! I vjera nam, uistinu, omogućuje te dopušta iskoračiti u prošlost, dotaknuti je. No, takav iskorak u vjerničku prošlost zahtijeva od svakoga od nas da dopustimo da nas bogatstvo zapisane Božje riječi i bogate crkvene T/tradicije ne samo dotakne, nego i promijeni. „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,6). Istina je živa, ako je stalno na putu. Nas svećenike na poseban način na to upozorava papa Franjo žigošući klerikalizam u Crkvi. Za njega je klerikalizam: davati prednost moći pred istinom, zakonu pred ljubavlju, posjedovanju istine pred traženjem istine, ideologiji ispred ljubavi, moraliziranju i osudi pred poniznošću i milosrđem. Na što nas, stoga, poziva nova evangelizacija? Svijet onih koji danas traže Boga ne očekuje od nas da ih dovedemo u crkvu te da ih potom ondje, poput nekadašnjih misionara, poučimo o najvažnijim istinama kršćanske vjere. Nova evangelizacija zahtijeva nešto drugo: najprije naše obraćenje, od statičnoga kršćanstva prema dinamizmu postajanja kršćaninom. Takva nas evangelizacija poziva da vjerujemo evanđelju, da ono sada počinje i da nikada ne prestaje započinjati ono što samo u Bogu može pronaći puninu života. Međutim, kakve god oblike nove evangelizacije domislili, moramo biti svjesni da nijedan od njih neće uroditi plodom ako izostaje „predevangelizacija“. Najbolje nam to opisuje prispodoba o sijaču: sjeme naviještene Riječi, da bi izniklo i raslo kao vjera, pretpostavlja dobro i plodno tlo (ne pijesak, kamenje ili trnje). Vjera će tek tada moći pustiti korijenje, kao što će i nova evangelizacija uroditi plodom kad se potrudimo oko njege duhovne kulture pojedinca u društvu, kad se dogodi obrat od površnoga, komfornog života, prema kulturi ‘duhovnoga rasuđivanja’, kad se postigne svijest o odgovornosti za sebe, za druge, za zajedničku okolinu i čitav svijet. Sve drugo, nažalost, bit će kao „premještanje ležaljki s jednoga mjesta na drugo na Titaniku“ (Tomaš Halik, Die Zeit der leeren Kirchen. Von der Krise zur Vertiefung des Glaubens, Freiburg-Basel-Wien, 2021., str. 98).

Crkva se uvijek raduje novome. Jednom je kardinal Carlo Maria Martini, rekao: „Ja se ne bojim ljudi koji ne vjeruju. Bojim se ljudi, koji ne misle.“ Smijemo u tom smislu pozdraviti i nov način razmišljanja u sustavu odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske koji u osnovnoškolski kurikul želi uvesti novi predmet, zasad u radnom obliku nazvan „Kritičko mišljenje“. Hrvatska biskupska konferencija od početaka je sustavnoga uvođenja Katoličkoga vjeronauka u školi bila otvorena za uvođenje alternativnoga predmeta Katoličkom vjeronauku u osnovnoj školi. Žao nam je što se tek sada konkretnije promišlja i radi na tom projektu. Vjerujemo da će uvođenje takvog predmeta ukloniti sve dosad, na adresu Crkve, nepotrebno upućivane prijekore o njezinoj nebrizi za one koji ne izabiru nijedan od ponuđenih predmeta vjeronauka. Nadamo se da će i taj predmet biti izazov vama  vjeroučiteljima i svećenicima, ali i vama dragi roditelji i učenici, da iznova uvidite ljepotu sadržaja kršćanske vjere, koja se može upoznati samo u predmetu kao što je Katolički vjeronauk. Doista bi nam bilo drago kad bi taj drugi predmet bio shvaćen ne kao alternativni za vas, dragi učenici, koji već pohađate Katolički vjeronauk, nego doista samo za one, kojima savjest ili svjetonazor ne omogućuju pohađanje konfesionalnog vjeronauka. Naime, da bi jedan predmet bio alternativan vjeronauku, on bi u sebi trebao sadržavati i neke odrednice religioznoga te onoga što kršćanstvo, ali i druge vjeroispovijesti, u sebi donose kao dobro pojedincu i društvu. Budući da se čini da ponuđeni alternativni predmet ne ide u tom smjeru, nego više u smjeru ponude općega obrazovanja za posebna područja života kao što su demokracija, ekonomija, osobna odgovornost u društvu i slično, za razumjeti ga je doista samo kao predmet za one koji ne pohađaju vjeronauk u školi.

Dodirnuti Božjom rukom. Život je, draga braćo i sestre, kao rijetko kad postao stvarnost u kojoj se istodobno očituje ljepota življenja te doživljava svakodnevno iskustvo stradanja i smrti. I stvarnost vjere je uvijek stvarnost svjetla novoga života, ali istodobno i otajstvo gorke noći, kojoj kao da nema kraja. Sve nas to, na različite načine i u različitoj dobi, poziva da na trenutak zastanemo, da uronimo u dubinu stvarnosti – kako života, tako i vjere, te da se odreknemo površnoga i kršćaninu nedostojnoga načina razmišljanja o svakodnevici. Naime, uroniti u dubinu znači, s jedne strane, dotaknuti dno i beznađe, sučeliti se s onim ‘ništa’ u našem životu, dotaknuti i pogledati u oči tamnom i tragičnom licu ljudske egzistencije. No to, s druge strane, znači biti dodirnut Božjom rukom, koja nas uvijek diže iz zemaljskoga praha u novi život. Dotaknuti dno znači s Isusom Kristom proći sve rane križa, kako bismo s njim, po uskrsnoj zori, bili preobraženi za novi život.

Nadam se takvoj obnovljenoj stvarnosti u školskoj i katehetskoj godini koja je pred nama te se radujem snazi nove evangelizacije, koja ima moć već sada graditi sve razrušeno i liječiti sve ranjeno.

Đakovo, 22. kolovoza 2022.
na spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice

✠  Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki,
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju