1. Je li došlo ljudsko i Božje vrijeme za proglašenje svetim blaženog kardinala Stepinca?

Vjerujem da za Boga nema zapreka. Njemu je „jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“, kako kaže Sveto pismo (2Pt 3,8). Njemu je sve već očito. On jedini jasno vidi što se nalazi u dubini ljudskog srca i na koji je način ostvaren jedan ljudski život i tko je uistinu svet. Poznato vam je da Crkva za kanonizaciju očekuje božansku potvrdu, čudo koje se može pripisati zagovoru Blaženika.

Čudo se, u slučaju blaženog Stepinca, kao što je poznato, već dogodilo. Upravo je to, dakle, snažna Božja poruka, a to je kao da nam sam Stepinac poručuje: „Budite mirni, ja sam svet! Intervenirao sam kao što ste me tražili i vječni me je Otac uslišio!”

Čini mi se da je važno podsjetiti da čuda zapravo ne čine sveci, već sam Bog. Sveci mogu biti prepoznati kao „zagovornici“ nekog čuda, nakon vrlo ozbiljnog crkvenog postupka. Zaključak je dakle, sljedeći: ako je Crkva prepoznala blaženikov zagovor, to znači da je Bog, koji je učinio čudo, uslišao njegovu molitvu, potvrđujući, na našu molbu, njegovu svetost. Zašto onda još nije proglašen svetim? Ovo je svima nama bolna točka i poziv na usrdnu molitvu. Drugi dio vašeg pitanja je: ljudsko vrijeme. Što se tiče ljudskog vremena, uključeni su mnogi čimbenici, ne samo ljudi, nego i razne okolnosti i uvjeti.

Mješovita komisija stručnjaka Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve nije donijela one rezultate koje je papa Franjo očekivao. Sve je stoga povjereno dubljem proučavanju, ne kako bi se preispitala svetost blaženog Alojzija, nego jesu li okolnosti zrele za kanonizaciju unatoč mnogim prijeporima.

Uvjeren sam da će na kraju Bog reći svoje i da će se Božje i ljudsko vrijeme uskladiti i da će hrvatski narod doživjeti radost i blagoslov kanonizacije.

2. Kako ocjenjujete vjersku aktivnost, ljudska prava te dobrotvorne i humanitarne aktivnosti blaženog Alojzija Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata?

Što više upoznajem djelovanje kardinala Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata, sve više otkrivam profil biskupa kako ga je naznačio papa Franjo. Blaženi Stepinac na razne je načine anticipirao mnoge postkoncilske ideje i vizije poput brige za najzapuštenije, poštovanje stranaca, napose izbjeglica. Bio je biskup koji je Crkvu doživljavao kao „poljsku bolnicu“ i nije se bojao zaprljati ruke preuzimajući pritom na sebe veliki rizik kako bi prihvatio i zaštitio one koji su bili u opasnosti.

Polazio je od biblijskog načela da su svi ljudi djeca Božja, stvorena na Njegovu sliku, i kao takvi svi zaslužuju podjednako poštovanje, pripadali bilo kojem narodu, rasi, vjeri.

U nekim odlomcima njegovih spisa, pisama i homilija čini se kao da čitate encikliku „Fratelli tutti” – „Svi smo braća”. Na primjer, u homiliji od 25. listopada 1942. godine, gdje kaže: “Svi narodi i svaka rasa potječu od Boga. Zaista postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa.“ A onda nastavlja: „Tvrdimo da svaki narod i svaka rasa koja danas postoji na zemlji ima pravo na život, kao i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici romske rase ili koje druge, bili Crnci iz Afrike ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: »Oče naš koji jesi na nebesima!«“.

Ako samo pomislimo kako je imao hrabrosti to izreći, u vrijeme kada je režim s kojim se morao suočiti razmišljao na potpuno drugačiji način, ne možemo nego gledati ga s najvećim divljenjem.

Zatim, 20. studenoga 1941. imao je hrabrosti napisati Paveliću sljedeće: „Crkva mora, u ime Evanđelja, osuditi sve zločine (…) i tražiti da cjelokupnost ljudske osobe bude u potpunosti poštivana bez obzira na dob, spol, vjeru, nacionalnost ili rasu, jer svi su ljudi djeca Božja i za sve njih Krist je umro.”

Koliko aktualnosti ima u ovim riječima! Zadivljuje snaga i jasnoća s kojima izgovara te snažne poruke, bez straha od posljedica.

3. Koja je uloga i značenje kardinala Stepinca u Katoličkoj Crkvi, kako na mjesnoj razini u Hrvatskoj, tako i na univerzalnoj razini?

Što se tiče Hrvatske, vidim ga kao Oca, ali ne Oca koji se nameće, već Oca čiji autoritet proizlazi iz njegove dosljednosti. On je uzoran Otac koji svojoj djeci govori: „Ostavio sam vam primjer da kao što sam ja činio, i vi činite.“

Postoji, zatim, još jedna slika koju pomalo otkrivam putujući Hrvatskom: slika o dobrom sijaču sjemena. Stepinac je puno sijao i dio je sjemena, odnosno njegovih riječi, pao uz put i odmah bi pozoban: mnogi njegovu riječ nisu doživljavali ili su je prezirali. Dio je sjemena pao na kamenito tlo i neki su se oduševili, ali se brzo osušio jer nemaše korijena: to su oni koji su vrlo brzo izgubili nadu vidjevši da je nakon završetka rata uspostavljen neprijateljski režim. Neko je sjeme palo u trnje, uzraslo je, ali su ga ugušile svjetske nevolje: čim je završilo vrijeme kušnji, progona, neki su se, žedni lakih dobitaka, dali navezati na zemaljsko te su zaboravili njegovu riječ. Na koncu, dio sjemena pao je na dobru zemlju. Mnogi su sačuvali njegov nauk te se još uvijek hrane njegovom riječju. Kada vidim crkvu punu ljudi, mladih parova koji svoju djecu odgajaju u kršćanskom duhu, mnoštvo vjernika koji sudjeluju u vjerskim aktivnostima, smatram da je to također rezultat sjetve blaženog Stepinca.

Vidio sam puno redovničkih zajednica, župa, struktura različitih vrsta koje je nadbiskup Stepinac osnovao u svega nekoliko godina dok je mogao slobodno vršiti svoju službu zagrebačkog nadbiskupa. Zadivljujuće je kako je u nekoliko godina, koje su bile prilično teške, uspio pokrenuti toliko toga. Neki željeni planovi nisu ostvareni za njegova života, ali su ostvareni nakon njegove smrti. Sve je to, međutim, teško plaćeno njegovom dugotrajnom žrtvom.

Na univerzalnoj razini, vjerujem da je značenje Stepinca u ovom: On je svima uzor zajedništva sa Svetim Ocem, uzor vjernosti Kristovoj Crkvi i svjedočenja Evanđelja.

Danas, nažalost, još uvijek ima mnogo kršćana, ili općenito govoreći, vjernika koji u svijetu ne uživaju punu vjersku slobodu i koji su na različite načine još uvijek progonjeni ili diskriminirani zbog svoje vjere. Blaženi Alojzije svima poručuje da u trenutku progona vjeruju u Evanđelje blagosti. Znao se nositi s moćnicima, ali ostati na strani slabih, zauzimajući se za njihovu obranu. Bolno je vidjeti da ima onih koji ne znaju prepoznati ovo, tako očito, svjedočanstvo!

Na koncu bih htio dodati još jednu misao: tko je za mene Stepinac?

Volio bih ostati zapamćen ne toliko kao nuncij koji je promovirao kanonizaciju blaženika, već kao nuncij koji se trudio biti poput Stepinca: u svom odnosu s Bogom, u obrani najmanjih, siromašnih, stajući na stranu žrtava, pružajući ruku i onima koji ne vjeruju, a ne samo onima koji su već čvrsto u vjeri. Sve u svemu, želio bih biti vjeran Bogu i svom poslanju poput Njega, da uvijek s njime mogu reći: “Moja je savjest čista”.