Tu obvezu molitve svećenici su prihvatili i na svom ređenju. Željeti biti u nazočnosti Gospodina, biti s njim, predstavlja i početak poziva svećeniku. O. Damjan je podsjetio kako je Isus ustanovio Dvanaestoricu da budu s njim i da ih pošalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle, o čemu piše u Markovom evanđelju. „Ali, najprije da budu s Isusom, da nauče ono što će kasnije oni poučavati druge. Jedan od oblika svakodnevne kršćanske i svećeničke molitve je i Lectio divina. Lectio divina je odgovor na našu želju za biti u nazočnosti Gospodina, biti mu blizu. Papa Franjo kaže da je molitva put i škola. U toj školi uvijek ostajemo učenici našeg Učitelja. Kad je molitva istinski susret sa živim Bogom, takva molitva ostavlja trag u našim životima, mijenja i preobražava naš život. Onda možemo i mi za druge biti učitelji molitve“, rekao je o. Damjan. Papa Franjo kaže da je obaveza svakoga molitveni stav u kojem Gospodina slušamo i klanjamo mu se, prisutnom i živom, u Riječi i otajstvima koje slavimo.

„Cijelo prvo tisućljeće života Crkve, otačkog i monaškog razdoblja, snažno je obilježeno svetopisamskom molitvom, iz čega proizlazi i svetopisamska duhovnost i pobožnost. Pismo se u to vrijeme učilo napamet, naviješta, tumači, ono postaje jezik srca, oblikuje misli, ponašanje, život, molitvu, strelovite osobne molitve i svečane liturgijske molitve sabrane zajednice. Lectio divina uvijek je u životu Crkve bila povlaštena molitva Bogu posvećenih osoba, svećenika, redovnika, monaha, kao življena vjernička praksa Crkve“, rekao je o. Damjan.

Podsjetio je na misao iz dogmatske konstitucije Dei Verbum o božanskoj objavi: „U riječi Božjoj je tolika moć i sila da je ona uporište i životna snaga Crkve, a djeci Crkve je snaga vjere, hrana duše te čisto i nepresušno vrelo duhovnog života“. U dokumentu Verbum Domini kaže se da „Riječ koja je od početka kod Boga i jest Bog, objavljuje nam samoga Boga. U svjetlu objave koju priopćuje božanska Riječ, konačno se pojašnjava zagonetka ljudske egzistencije“.

Četiri koraka svetopisamske molitve Lectio divina u 12. st. sastavio je kartuzijanac Guigo. U svom pismu Epistola de vita contemplativa ili Scala claustralium, kao odgovor na pismo svog duhovnog brata Gervasija, Guigo piše: „Odlučio sam podijeliti s tobom neka moja razmišljanja o duhovnom životu monaha. Jednog dana, baveći se ručnim radom, počeo sam razmišljati o duhovnoj aktivnosti čovjeka i odjednom se u mom razmišljanju pojaviše četiri duhovna stupnja – lectio, meditatio, oratio, contemplatio – čitanje, razmatranje, moljenje, kontempliranje ili motrenje“.

„Guigo piše o duhovnoj aktivnosti čovjeka. I to mu ne pada na pamet dok meditira, razmišlja ili se bavi nečim dubokoumnim, nego dok se bavi ručnim radom. Za vrijeme rada on se bavio svetim, Bogom. Došla su mu ta četiri stupnja, ne kao metoda da bi čovjek trebao sjesti i podijeliti ih u četiri jednaka vremenska razdoblja, nego to predstavlja četiri duhovne aktivnosti čovjeka kroz cijeli dan i cijeli život“, rekao je o. Damjan.

Oratio je treći korak ili stupanj Lectio Divina koji se prevodi kao moljenje. „Guigo za Oratio kaže da je žarka, gorljiva, pobožna pozornost, usmjerenost srca prema Bogu, da se klonimo zla i zadobijemo dobro. Dakle, u Oratio je srce prostor u kojem se događa taj korak Lectio divina. Srce koje je ušlo u Lectio divina zahvaćeno je porukom i snagom Riječi Božje i spremno je ono što je oko u lectio vidjelo i uho čulo i o čemu je um u meditatio razmatrao, sada pretočiti u govor srca, učiniti to riječima upravljenima Gospodinu“, rekao je o. Damjan. Podsjetio je na riječ iz KKC-a 1177: „Čitanje Svetog pisma, Lectio divina je stvarnost u kojoj se Božja riječ čita i razmišlja da bi se pretvorila u molitvu“. Tako srce započinje moliti, o čemu piše Guigo kartuzijanac.

U kontekstu srca koje moli, o. Damjan je podsjetio na misao iz KKC-a 2562: „Odakle dolazi čovjekova molitva? Koji god bio jezik kojim molimo (pokreti i riječi), sav čovjek moli. No, da bi označila mjesto iz kojeg molitva izvire, Pisma ponekad govore o duši ili duhu, najčešće o srcu, više od tisuću puta. Srce je ono koje moli. Ako je srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan“. „Isprazan je osjećaj kad molitvu odradimo, a kako je lijepo i srce ispunjeno Bogom kad se dogodi oratio, kad je namjera, pozornost našeg srca u Bogu i kad se ostvari blizina s Bogom i susret“, rekao je o. Damjan.

„Riječ oratio u latinskom se prevodi kao besjeda, govor, govorništvo, vještina da se naučeno, shvaćeno i spoznato izrazi riječima i iznese pred druge. Kod kršćanskih pisaca, termin oratio označava molitvu. Za razliku od sakramentalne molitve koju svećenik iznosi u ime cijele zajednice i koju zajednica na kraju potvrđuje sa Amen, kada govorimo o oratio više se misli na molitvu u tišini, molitvu srca. To je u euharistiji poziv na molitvu Oremus – Pomolimo se, prije zborne i popričesne molitve, nakon čega bi trebao uslijediti trenutak tišine koja je molitva srca“, rekao je o. Damjan.

Guigo je u svom pismu bratu Gervasiju dao primjer Lectio Divina na tekstu iz Svetog pisma: „Blaženi čista srca, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). „Taj korak Guigo tumači govorom duše, srca koje u poniznosti, svjesno svoje grešnosti i nemoći da samo svojim snagama dođe do čistoće srca, moli: „Gospodine, tebe gledaju oni koji su čista srca… Razmatrao sam nadugo riječi u svom srcu i u mom razmatranju zapalio se plamen želje da te više upoznam. Dok meni lomiš kruh Svetog Pisma u lomljenju kruha, spoznanje raste (‘Nije li gorjelo srce u nama’) i što te više poznam još više te želim upoznati; ne samo u čitanju, već u spoznaji koja dolazi iz iskustva. Udijeli mi, Gospodine, zalog budućih dobara, barem kap nebeske kiše da ugasi moju žeđ“.

„Oratio je prije svega molitva u skrovitosti, koja u zajedničkom Lectio divina može postati i kratka izgovorena molitva kao odjek molitve srca. Sâm Gospodin najbolje nam opisuje ovaj korak molitve: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti”. U tom kontekstu, predavač je podsjetio na misao iz KKC-a 2654: “Tražite čitajući, i naći čete razmatranjem; kucajte moleći, i otvorit će vam se promatranjem”.

„Sveti Ivan Damašćanski za oratio kaže da je uzdizanje duše k Bogu i traženje prikladnih dobara, a Ivan Klimak govori o bliskom razgovoru i sjedinjenju čovjeka i Boga. Monaški oci pustinje govore o širenju srca, srcu koje se širi kad u njega primamo riječ Božju. Riječ Božja koja stvara nove duhovne prostore unutar našeg srca kada se ono bavi Božjom riječju“, rekao je o. Damjan. Oratio se događa „i kada slušamo druge koji svjedoče o iskustvu susreta s Bogom u Riječi. Naše srce tada bude dirnuto milošću, doživimo iskustvo Božje blizine i srce samo od sebe moli. Duboko svjedočanstvo drugih proizvede molitvu jer nam srce bude dirnuto milošću, Božjom blizinom“.

Predavač je govorio i o svećeniku koji je povjeren Riječi i kojemu je Riječ povjerena. Izraz „povjereni Riječi“ koristi sveti Pavao kad se obraća biskupima Crkve u Efezu, prije svog posljednjeg uzlaska u Jeruzalem: „I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima“ (Dj 20,32).

„Riječ Božja izgrađuje, ona je djelotvorna. Bog po njoj stvara i obnavlja stvoreno i stvorenje, po njoj oprašta i posvećuje. Prvo očitovanje Boga je riječ: ‘I reče Bog’. U punini vremena, u novom stvaranju opet je Riječ na prvom mjestu. Ako Isus za sebe kaže: ‘Ja čuvam riječ Očevu’ (Iv 8,55) i svećenik bi trebao truditi se reći isto, kako bi uistinu bio povjeren Riječi. Riječ Božja se najbolje čuva molitvom, kad se događa oratio u našem srcu. Tada je to urezano, upisano u naše srce“, rekao je o. Damjan.

I za oratio je važno vrijeme i mjesto, ustrajnost, ne odustajati. „Biti povjereni Riječi i čuvati povjerenu Riječ nije jedna od mogućnosti, od izbora, nego je zvanje, opredjeljenje ustrajnosti: ustrajnost čitanja (lectio), meditativnog produbljivanja i razumijevanja teksta (meditatio), molitve (oratio), iskustva svakodnevice življene pod ‘sudom’ riječi Božje (contemplatio). Samo na ovaj način Kristova misao postaje misao svećenikova, samo tako naša stvarnost postaje ono o čemu govori apostol Pavao: „A mi imamo (mi poznamo) misao Gospodnju“ (1 Kor 2,16)“, istaknuo je o. Damjan.

Govoreći o svećeniku kao molitelju, predavač je rekao da je oratio za svećenika svakodnevna stvarnost, a ne samo korak Lectio divina. Svećenik je rođen u molitvi Crkve, svećeništvo živi od svakodnevne molitve, od blizine s Bogom. „Svećenik je ukorijenjen u molitvi da bi predvodio molitvu naroda i molio za narod. Svećeništvo je rođeno u Isusovoj molitvi i živi od svakodnevne molitve. Benedikt XVI. kaže: ‘Svećenik je začet u onoj dugoj molitvi u kojoj je Gospodin govorio Ocu o svojim apostolima i zacijelo o svima onima koji će tijekom stoljeća postati sudionicima njegovog poslanja“, poručio je o. Damjan, potaknuvši: „Neka nam druženje s Riječju i ponizna molitva urodi žarkom, gorljivom, pobožnom pozornošću, usmjerenošću srca prema Bogu i u Bogu“.