Objašnjavajući kontekst pročitanog evanđeoskog odlomka prof. Kljajić je istaknuo da je Nikodem ugledan Židov, farizej, član Sinedrija, Velikog Vijeća. On dolazi Isusu kao istinski tražitelj smisla, Bogotražitelj, a ne kao drugi farizeji koji dolaze Isusu iskušavati ga, zlonamjerno iskušavati kako bi ga naveli na pad, pojasnio je predavač te rekao kako bi ispravna hrvatska riječ za odnos farizeja prema Isusu bila napastovanje.

Odnos Isusa i farizeja, nastavio je predavač, dobro je poznat. Isus ih je često prozivao za licemjerje, dvoličnost pred ljudima, ali i pred Bogom te je u tom kontekstu dobro poznata usporedba molitve farizeja i carinika. No, Isus ne odustaje od farizeja, pokušava ih promijeniti iako zna da mu rade o glavi, da će ga ubiti. Isus to radi jer čini ono što propovijeda, što traži od drugih: „Ljubite svoje neprijatelje!“

Nadalje je o. Kljajić govorio o povodu Nikodemovog posjeta Isusu o kojem doznajemo na početku trećeg poglavlja Ivanovog evanđelja: „On dođe Isusu obnoć i reče mu: ‘Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.’“ (Iv 3, 2). Važno je uočiti, istaknuo je predavač, kako je Nikodem krivo zaključio jer čuda u Bibliji nisu pridržana samo Bogu, već i đavlu i demonima. Stoga Isus ni ne odgovara na Nikodemovo pitanje već nameće temu o obraćenju koristeći sliku rođenja „zato što je obraćenje vraćanje u djetinje stanje, a to je stanje ekstremnog povjerenja i nevinosti, ono stanje kad smo svi mi bili dobri, jer svaki je čovjek stvoren dobar. Mogli bismo reći da je obraćenje vraćanje na naše tvorničke postavke u trenutku našeg rođenja. Zato se valja ‘ponovno’ roditi, stalno se vraćati na ono za što te Bog stvorio, stalno se vraćati da budeš onakav kako je Bog zamislio da budeš“, pojasnio je predavač.

Zanimljivo je, nastavio je o. Kljajić, kako je taj poziv na obraćenje prihvatljiv javnim grešnicima, carinicima, siromasima, ali ne dopire do farizeja jer su oni uvjereni u vlastitu ispravnost, ne vide potrebu obraćenja. Aktualizirajući poruku predavač je pozvao okupljene da promisle o vlastitom stavu prema obraćenju, da preispitaju vlastitu ispravnost svog odnosa prema Bogu i bližnjemu, svog odnosa prema Crkvi jer nažalost, istaknuo je, najteže je obratiti upravo vjernike.

Govoreći nadalje o razlozima Isusove otkupiteljske žrtve o. Kljajić se poslužio citatom iz evanđeoskog odlomka: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3, 16). Činjenica da Bog ljubi svijet treba nam osvijestiti da ni mi ne možemo manje. Bog ljubi sve što je stvorio i to ne nekoj razini ideje, nego konkretno životno, svakog čovjeka, svake rase i naroda, sviđalo se to nama ili ne u svakodnevici života, potaknuo je okupljene predavač te rekao kako Bog poziva odnositi se prema svijetu i drugima kao što to on čini: „Bog je stvorio svijet i nama pokazao kako ćemo ga dalje graditi, a svijet se popravlja i gradi onako kako ga je popravljao i gradio Isus Krist, služenjem.“ Isusovo otkupiteljsko djelo nije pridržano križu već od svog rođenja do križa, čitavim svojim životom Isus pokazuje konkretno kako se ljubi drugi, pojasnio je predavač.

Isus nije došao da sudi svijetu, nastavio je o. Kljajić, On je došao pozvati na obraćenje, potaknuti promjenu srca. Rekao je nadalje kako Isusova kritika svijetu i načinu života nije sud ili presuda već prilika za promjenu i neće se spasiti samo oni koji sami sebe osude, koji više vole tamu. Kod Isusa je najprije milosrđe, a potom pravda, rekao je predavač. Iako se ponekad čini da je tama sve veća, da zlo pomalo preuzima i nadvladava svijetom, dobro je neuništivo, kazao je o. Kljaić te nastavio tumačiti tajnu odnosa dobra i zla. Zanimljivo je istaknuo odgovor na pitanje zašto je Isus smetao, zašto dobar čovjek često smeta, izaziva na sebe loše ljude, zašto ćemo više svojim načinom, svojim temama i razgovorima promovirati zlo, zlog čovjeka? Rekao je: „Zlo djelo drugog čovjeka, zao čovjek u meni čini da ja rastem jer nisam kao on. A kad ispred sebe imam primjer dobrog čovjeka ja na prvu ruku imam dojam da sam manji, jer vidim što bih mogao biti, što sam mogao biti da sam imao hrabrosti, volje, želje. Jer dobar čovjek je ogledalo i tebi i meni. Što smo mi mogli i trebali biti. Što je Bog s nama naumio da nismo otišli nekim svojim putem. Zato Isus, kao savršeno ogledalo, toliko smeta.“

Završno je predavač upozorio kako i danas često trčimo za čudima, a trebamo postati istinski Bogotražitelji, susretati Isusa, slušati što nam govori i čuti, kao što je to činio i čuo Nikodem. A o tome nam svjedoče još dva mjesta u Ivanovom evanđelju. Prvo u sedmom poglavlju kada ustaje među Židovima u Velikom Vijeću s pitanjem: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ (Iv 7, 51). I drugo mjesto je ukop Isusova tijela (usp. Iv 19,38-42) kada s Josipom Arimatejskim brine se da se Isus dostojno pokopa.

Izlaganje je o. Kljajić je zaključio pitanjem: „Nikodem je čuo, a mi?“.