Nakon večernje marijanske pobožnosti i misnog slavlja koje je u župnoj crkvi predvodio župni vikar Florijan Zagorščak, gostujući je svećenik i profesor Svetog pisma na KBF-u u Đakovu molitveno otvorio tribinu „Razumljiviji Isus protiv besmisla kršćanskog života“ s trećom temom o kreposnom životu kršćanina – lijeku protiv besmisla života.

Uvodeći u susret bibličar dr. sc. Benaković je pripomenuo kako je tema o kojoj će(mo) razmatrati, doista, važna jer, kazao je, „ako sadržaja kreposti nema u življenju kršćanstva, crkve mogu biti zatvorene zato što takvo kršćanstvo nema smisla“ te je podsjetio da prije čitanja i razmatranja evanđeoskoga ulomka valja moliti jer „biblijski tekst ne možemo shvatiti bez duha molitve, bez poniznosti, bez poniranja u duhovnu sferu, inače će nam on izmicati i bit će tek puka informacija od koje se ne živi, a to je besmisleno, dok mi tragamo za smislenim kršćanstvom“.

Vlč. Benaković je razložio: „U korpusu 27 biblijskih spisa Novoga zavjeta postoje spisi koji se nazivaju katoličke poslanice, dakle spisi upućeni svim katolicima svijeta. Ako je neki spis upućen katolicima diljem svijeta, onda je, doista, u tom spisu nešto važno jer je upućen svima. Jesmo li katolici, jesmo i imamo tekst koji je upućen nama, meni i tebi, a cilj ovih tribina je da obnovimo svoj duhovni život.“ Nakon pročitanoga ulomka (O bogoljubnosti, 19-21) u prvomu poglavlju Jakovljeve poslanice (Jak 1, 19-27), bibličar je promišljao o poruci (nama) u zapisanoj riječi i otvorenoj u promišljanju podtemama (slušanje-govor-srdžba-prljavšina), kazavši: „Što taj snažan tekst govori tebi i meni, koji sam katolik i želim doći do Boga i istinski živjeti svoju katoličku vjeru, što govori mojoj nutrini? To je temeljno pitanje, a ne što je taj tekst govorio nekada prvoj kršćanskoj zajednici koja se okupljala negdje u Galileji, Palestini. Tekst na početku kaže: ‘Znajte, braćo moja ljubljena!’ Dakle, ti si ljubljeni brat, to smo mi katolici, ono od čega sada polazimo u promišljanju – mi smo braća! Bez tog temeljnog shvaćanja Crkve, nema katoličkog, nema kršćanskog, nema Crkve.“ Bibličar je, uranjajući u dublje značenje rečenica u odlomku i dajući konkretne primjere iz života i Svetoga pisma, pozvao ponajprije: „na preispitivanje osobnoga odnosa prema drugome i, ako odnos u dubini vlastita bića nije u duhu katoličkoga bratstva, mijenjati ga, unatoč negativnostima u stvarnosti; te drugo, na ponizno slušanje i osluškivanje drugoga čovjeka, njegove nutrine (vapaj, s čime se bori i što ga muči) otvaranjem svoga srca i bez omalovažavanja, a tek onda govorenje bez osuđivanja, s empatijom prema čovjeku“.

„Živimo u kulturi sebeljublja, promicanja vlastite slike, npr. na facebooku svakoga dana objavljivati sebe u ogledalu, pitam se zašto to čovjek čini, iz kojih pobuda? Neću ga osuditi jer to je duboka čovjekova ranjenost, on ima potrebu da ga drugi ljudi zapažaju, vide da postoji… U stvarnosti nismo da budemo oni koji ćemo jedni druge optuživati, tužakati, klevetati, ne, nego prići bratu, čuti njegovu nutrinu. Jakovljeva poslanica ide dalje i kaže da se u srdžbi ne progovara. Kako se osjećate kad’ ste ljuti, jeste li to kada ispovijedali? Kad je čovjek ljut na tjelesnoj, hormonalnoj razini, čovjek više nije isti, mijenja se i, ako takvo stanje potraje, razboljet će se i postati čovjek koji je stalno srdit, agresivan… To nije prirodno stanje i to treba odložiti iz svoga života, razriješiti u samomu sebi. O tome progovara i Pavlovljeva poslanica Efežanima (Ef 4, 26-27, na temelju onoga što je Pavao vidio s čime se ljudi pate, i kaže: ‘Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu.’ Ako se dogodila ljutnja, razriješi ju u sebi, iščisti ju oprostom i susretom sa čovjekom na kojega si ljut! Razriješi problem! Srdžba i agresija ne čine pravde Božje, tako čovjek ne dolazi do Boga. Cilj našega života, već sada i ovdje na zemlji, je: iskusiti Boga da Bog postoji, da je Bog živa stvarnost i mijenja ljudski život, transformira mene kao ljudsku osobu. To moraš iskusiti! I pitati sebe kako ću jednom stati pred Boga? Zato govorimo o kršćanskim krjepostima koje pripremaju za susret sa Bogom, one oslobađaju straha da se ne bojiš prijeći u vječno zajedništvo s Bogom, u Očevu kuću… Ako čovjek ozbiljno računa s Bogom, njegovim govorom, Riječju, onda nema straha već dobiva smisao svoga života, znajući zašto živi. Jadan čovjek koji ne zna zašto živi. To bi bila usamljena, besmislena egzistencija… Jakov u poslanici (Jak 1, 21) kaže: ‘odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću’ i ako je čovjek povjerovao da je Bog živ, uskrsnuo i sada ovdje prisutan realno i da slušamo njegov govor u Svetome pismu, onda čovjek ne može više živjeti onako kako je do tada živio, on mora svoj život početi mijenjati – odlagati prljavštinu, nečistoću, a ne čekati jedan dan! Ne znamo kada ćemo umrijeti. Već sutra možeš umrijeti, no kako si živio, jesi li gajio opakost, zloću, nagomilavao prljavštinu govoreći ima vremena? Nema vremena jer tvoj život nije u tvojim rukama. Naš život ovisi o Bogu, on drži naš život u svojoj ruci i istinito je da je ovaj svijet istinski u Božjim rukama. I zato, kaže Jakov: ‘sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše’. Usađena riječ je Božja riječ, Sveto pismo. Jesi li ju ti primio, dopustio da uhvati korijena u tvome srcu ili se i dalje boriš i ne možeš povjerovati da je ona lijek za dušu i srce, sve ono što se duboko u tebi nalazi? I još više, da će te ta ista riječ spasiti, tvoju dušu, tebe? Ta riječ daje besmrtnost, spašava te, tvoju dušu! Tijelo će jednom biti položeno u grob, a duša mora biti spašena. Duh je nepropadljiv i jamstvo vječnosti i susreta sa Bogom. Što će biti susret mene i Boga, kada će se otvoriti knjiga moga života i gledat ću Boga? To će biti susret moje duše, moje nutrine, onoga što sam duboko u sebi živio, mojih osjećaja, opredjeljenja, vrlina i onoga gdje sam, doista, sijao dobro u ovome svijetu. A može to biti i susret sasvim drukčiji, ako sam živio u zloći, opakosti, gnjevu, gledao kako ću negdje nekoga prevariti, okoristiti se… Zato je važno da budemo oni koji odlažu svaku nečistoću i dogodit će se da budemo vršitelji, a ne samo slušatelji riječi“, razložio je vlč. Benaković te u drugomu dijelu razmatranja pojasnio duhovnu odliku biti vršitelj riječi – živjeti riječ i biti djelotvoran, a ne biti zaboravan slušatelj (Jak 1, 22) u zavaravanju samoga sebe jer ga se riječ ne dotiče (npr. poimati da je Bog govorio Židovima, a ne meni, tada riječ ne oblikuje moju nutrinu i čovjek živi kulturu zrcala). U trećemu dijelu (Jak 1, 25-27) bibličar je promišljao kako vršiti riječ koja se ogleda u zakonu slobode, biti bogoljuban, krepostan.

„Naš je život odlazak od sebe i promatranje sebe u svjetlu zakona Božjega… Želiš li doista ljubiti, ne možeš kovati planove protiv svoga bližnjega. Prvo pravilo pravde je, ne nanosi štetu, ne ubijaj! I kao što sv. Augustin ukazuje, grijeh je nekoga povrijediti, ali jednako tako i ne pomoći kada možemo pomoći! U ljubavi prema bližnjemu dobro tijela i dobro duše nikada se ne smiju odvojiti! Jedinstvo – ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, konkretno daje sadržaj kršćanskoj vjeri koja nije iluzija već konkretizacija ljubavi. Voljeti bližnjega ne znači činiti sve što on želi, kaže Augustin, to znači činiti ono što je dobro za njega, pomoći da ide za onim što je za njega objektivno dobro, a to je odnos s dobrim samim – s Bogom. Ovo vrijedi i za ljubav prema sebi jer voljeti sebe ne znači činiti sve što želimo već što je dobro za nas… Voljeti znači nekome dobro! To je temelj, to je kršćanstvo. Zato ćemo zašutjeti i iz dubine svoje uputiti Bogu molitvu da stvarno možemo biti slušatelji Božje riječi, čuti ju i konkretno vršiti u činima ljubavi prema Bogu i prema bližnjima u svome životu“, zaključio je vlč. Benaković pozivajući na meditaciju o tekstu kojom je završen susret u riječi.