Biskup je na početku mise istaknuo važnost zahvalnosti prema Bogu za sve one koje smo imali u svome životu, a koji su prešli u vječnost. Danas je i trenutak, gledajući ove grobove, da budemo svjesni prolaznosti našega života i zapitamo se živimo li život dostojan pravog kršćanina, činimo li u životu sve kako treba, ili jednostavno ne razmišljamo o svome kraju, podsjetio je mons. Kutleša, te potaknuo sve da u poniznosti srca zatraže oproštenje od Gospodina.

Svaki dolazak na groblje pred nas stavlja tolika pitanja na koje ne znamo odgovor, no tu prvenstveno postavljamo pitanje smisla našega postojanja, rekao je biskup na početku homilije. Pogled na grobove onih koji su živjeli prije nas budi svijest da i nas čeka isto. Razumno je gledati cjelovit problem, sagledati da je život omeđen rađanjem i smrću, okolnosti početka ne možemo mijenjati, a kada razmišljamo o životu shvatimo da je on neodvojivo vezan s našom smrću. Zemaljski je život proces jednog umiranja, od rođenja smo svaki dan bliže trenutku odlaska s ovoga svijeta. Time dolazimo do biti toga promišljanja – mi trebamo dati smisao svome životu, dajući smisao životu to je ujedno i smisao smrti.

Tim su se promišljanjima bavili i mnogi prije nas, a susrećemo ih i kod vjernika i kod onih koji nisu vjerovali. Oni koji nisu vjerovali poimali su umiranje kao nestanak čovjeka, prestanak rada srca, a životu su definirali smisao stavljajući čovjeka u središte, s imperativom uživanja. To razmišljanje postoji i danas, i među vjernicima. No, mi nismo odredili ni na naš početak ni naš kraj, bit je Bogu koji nas je stvorio, koji je dopustio i odredio da dođemo na ovaj svijet i da s ovoga svijeta odemo u određenom trenutku.

Stoga se moramo ponašati i živjeti po uzoru na Isusa Krista kako bi svome životu i umiranju dali smisao. Bit toga smisla je ne umirati za sebe nego umirati sebi, živjeti za drugoga kao što je Krist živio. Zrno tek kada umre donosi obilat plod, i mi ako živimo po Božjim zapovijedima, živimo za druge ljude i onda naš život ima smisla. Život je jedno konstantno krštenje, jedno odbacivanje starog čovjeka i grijeha i oblačenje novoga čovjeka, ulaženje u Božju milost. Naša je smrt realizacija našega krštenja, u ovome zemaljskome životu trebamo se čuvati od grijeha i naći smisao kako svome životu tako i svojoj smrti. Jer kakav je naš život takva će nam biti i smrt. Nemojmo misliti da ćemo se u zadnjem trenutku obratiti, nego kakao smo živjeli tako ćemo i umrijeti.

Zato trebamo živjeti vjerničkim životom da bi naša smrt imala smisla, da bi mogli umrijeti u Kristu i da bi mogli tražiti njegovo lice kada dođemo na drugi svijet. Oni naši preci koji su živjeli svetačkim životom težili su tome, suobličiti se Kristu i postati jedno s njime. Nije jednostavno to postići, ali živeći po Božjim zakonima može se to ostvariti, primjer toga su nam upravo sveci. Neka ova euharistija bude molitva za pokojne, ali i vapaj Bogu da nam pomogne krenuti pravim putem kojim nas usmjerava Isus, a ne putem na koje nas usmjeravaju ljudi. Biskup je na kraju pozvao na molitvu za one za koje se nema tko pomoliti i potaknuo okupljene da budu oni ti preko kojih Bog čini dobra djela.

Ove je godine misu animirao zbor župe sv. Antuna Padovanskog pod ravanjem zborovođe Vilme Grazie Žmak.

Po završetku euharistijskog slavlja ordinarij je blagoslovio novi dio groblja. Tim se proširenjem na nešto više od 5600 četvornih metara dobilo 797 novih grobnih mjesta, u raznim varijantama, od grobnica do niša, rekao je Darko Buršić, direktor Pogrebnog poduzeća Monte Giro. Na novom dijelu biti će opremljena i nova kapela. Odlukom groblja prednost kupnje na tom novom dijelu imaju obitelji pokojnika ukopanih na komunalnim poljima, te smrtni slučajevi na području grada. Ukopi na pulskom groblju Monte Giro započeli su godine 1848., trenutačno se proteže na oko 60.000 četvornih metara, te ima evidentiranih oko 80 000 pokojnika.