Pojašnjavajući važnost svetkovine posvete katedrale, istaknuo je da je riječ o Gospodnjem blagdanu koji je ispred blagdana posvećenih Blaženoj Djevici Mariji ili drugim svecima. Isusa Krista simbolizira crkva i slaviti posvetu Katedrale znači slaviti Krista. On je taj koji u njoj boravi, koji uvijek ponovno govori svoju Riječ, koji slavi Euharistiju i koji jest Euharistija. Također, katedrala je i katedra, što znači da je i Isus sam katedra, rekao je mons. Uzinić.

Vjernike je potaknuo da usmjere misli prema Kristu i zahvale mu što je „ovaj prostor pretvorio u svoj prostor u kojemu se slavi Euharistija“ te što je kasnije tu crkvu podigao na višu razinu i učinio je riječkom katedralom.

Također, misli je usmjerio i prema onima koji su riječku prvostolnicu gradili te je kasnije posvetili, okupljali se na molitvi i liturgijskim slavljima, kao i onima koji su je obnavljali, brinuli se za njen opstanak, ukrašavali je. Ona je postala i katedra riječkih biskupa, kasnije nadbiskupa te se sa zahvalnošću sjećamo i njih. Ova crkva simbolizira i Riječku nadbiskupiju što pred nas stavlja odgovornost i zahvalnost za mogućnost da se u njoj okupljamo. Bilo bi ljepše da nas ima više, ali naša stvarnost je takva da su crkve poluprazne. Ipak, zahvalno smo da se i dalje možemo brinuti za katedralu, rekao je propovjednik. Potaknuo je okupljene na usmjeravanje pogleda s nadom u budućnost, za buduće naraštaje kojima riječka prvostolnica biti mjesto okupljanja i molitve, poručio je mons. Uzinić.

S obzirom da katedrala simbolizira i Riječku nadbiskupiju i „majka“ je svih crkava u Riječkoj nadbiskupiji, slaveći 280. godišnjicu njezine posvete trebali bismo se propitati kakva je ta naša mjesna Crkva koju ova katedrala simbolizira, rekao je propovjednik. U tom kontekstu, sa zahvalnim pogledom prema prošlošću, ali i onim usmjerenim prema budućnosti, svatko bi se trebao zapitati daje li doprinos mjesnoj Crkvi. Kao što i crkva kao građevina zahtjeva popravke, tako i živu Crkvu treba popravljati. Iako postoji puno više dobroga zbog čega živi ova Crkva, skloni smo kritički upirati pogled prema osobama koje imaju neke uloge i poslanja.

Međutim, trebalo bi i bilo bi korisno da svatko zaviri u sebe samoga i zapita se: „Kako ja svoj ‘kamen’ u riječkoj Crkvi ugrađujem? Je li to kamen koji doprinosi njezinoj ljepoti i pomaže ostvarenju poslanja kojega je dobila na konkretnom prostoru i vremenu ili je taj naš kamen – kamen o kojemu se spotičemo i koji smeta ili ne doprinosi njezinoj ljepoti i njezinom ostvarenju? Važno je i pogledati druge, dati svoj doprinos drugima, ali uvijek s iskrenim stavom i željom da bude bolje, a ne nekim drugim motivima.“

Vjernike je ohrabrio, istaknuvši da je sinodalni hod, koji je u tijeku, mogućnost da vlastitim uključenjem damo doprinos i pomognemo našoj Crkvi da vidi gdje je te oko čega se treba više truditi. To je moguće samo u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju koje nam je zajedničko. „Ovo je prilika da se zajedno upitamo: Jesam li doista dao/dala doprinos ili odmahnuo/odmahnula rukom? Jesam li spreman/spremna ovoj našoj Crkvi pomoći biti ono što treba biti ili samo kritiziram. Kritizirati je lako, ali ta kritika treba biti konstruktivna sa željom da stvari budu onakve kakve trebaju biti i sa željom da ne narušavaju zajedništvo.“ Svatko treba dati doprinos u okviru svojih sposobnosti i talenata, poručio je nadbiskup, dodajući da samo tako riječka Crkva može ispuniti svoje poslanje. Ova građevina – katedrala – može ispuniti svoje poslanje ako se u njoj okupljamo, slavimo Euharistiju. Isto tako i riječka Crkva može ispuniti svoje poslanje samo ako svatko od nas izvršava svoje poslanje.

„Svima nam je poslanje – polazeći od Krista, ali imajući i pred sobom Krista – navješćivati njegovo Evanđelje. Krista predstavlja ovaj prostor, ali i svatko od nas je Krist jer on želi doći do svakoga od nas i na njegov, Kristov način poslužiti svakog brata i čovjeka“, istaknuo je. Riječka prvostolnica prvotno je sagrađena kao samostanska crkva riječkih isusovaca posvećena svetom Vidu, kršćanskom svecu i mučeniku. Na mjestu današnje Katedrale u povijesti je stajala kapela iz koje je preneseno Čudotvorno raspelo koje je danas smješteno na glavnom oltaru u katedrali sv. Vida. Gradnja je započela 15. lipnja 1638. i s prekidima je  trajala stotinu godina. Pulski biskup, Giovani Balbi, posvetio je katedralu 6. svibnja 1742. godine. Katedrala je pod službom Riječke biskupije od 1925. godine.