Nakon teških borbi i okruženja tijekom jeseni 1991. godine, nakon 104 dana odolijevanja neprijateljskim napadima u privremeno progonstvo preko susjedne Bosne i Hercegovine izbjeglo je između 15 i 20 tisuća ljudi, pri čemu ih je 352 smrtno stradalo. U svoje domove Slunjani su se vratili u kolovozu 1995.

Molitvu kod spomenika poginulim braniteljima u gradskom parku predmolio je slunjski župnik i dekan vlč. Šimo Božić.

Vijence za poginule Slunjane položili su predstavnici svih sastavnica državne vlasti te predstavnici braniteljskih udruga iz Slunja i drugih hrvatskih gradova. Sudionici su zatim u koloni sjećanja prošli ulicom Stjepana Radića, uz spomenik trojici ubijenih policajaca do župne crkve Presvetog Trojstva.

Misu je predslavio višedesetljetni slunjski župnik, umirovljeni svećenik mons. Mile Pecić.

Suslavili su domaći župnik Božić, cetingradski župnik Ivica Tolla, župnik u Drežnik Gradu, Lađevcu i Rakovici Dino Rupčić te policijski kapelan iz Karlovca Andrija Markač.

Mons. Pecić na početku je poručio da se sjećaju svojeg križnog puta i dana kada se 1991. na njihove domove spustio se mrak mržnje. „Počeo je naš križni put, progonstvo, spašavali smo goli život i tražili mjesto pod suncem. Dobri ljudi i naša vlada brinuli su se da preživimo. Pokapali smo naše mrtve u progonstvu, nismo mogli posjetiti grobove svojih milih, nismo mogli grančicu drenka donijeti na misu na Cvjetnicu. Ipak, to nije izgubljeno vrijeme. U tom vremenu bilo je širine srca, solidarnosti, dijelili smo jedni s drugima ono što smo imali, širinu srca pokazala je naša mladost, naši muževi pružajući otpor agresiji. Ipak, ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se trude oni koji je zidaju – kaže biblijska mudrost. A našu domovinu oslobađala je krunica oko vrata branitelja, krunica koju su molile naše majke i bake u skloništima. Danas zahvaljujemo za dar povratka, slobode, dar domovine. Sjećamo se naših dragih koji nisu dočekali slobodu koju su sanjali, sjećamo se žrtava koje smo ugradili u njene temelje.“

Mons. Pecić poručio je da je njihov križni put 1991. bio trnovit. „Okruženi mržnjom, grubom silom, gledali smo kako nam pljačkaju i pale kuće a bili smo nemoćni. Bože, koliko je patnje suza i krvi prošlo ovim prostorima. Ipak, nosila nas je vjera u Božju pravdu. Vjera je predanje u Božju svemoć, a Bogu je sve moguće. On ne ispunjava naše lude želje nego svoje planove s nama njegov je plan naše vječno spasenje. Isusov križ kad je Isus najavio učenicima da ide prema Jeruzalemu i da će biti ondje razapet, učenici to nisu mogli pojmiti. Biti raspet – pa to znači biti proklet. Petar je reagirao: To se tebi ne smije dogoditi! Oni će tek nakon uskrsnuća shvatiti da mudrost križa Isusova nije nasilje. Tako se zlo samo umnožava. On je iz ljubavi prihvatio križ i tako došao nasiljem i silom pobijediti skršio silu zla. Zlo je pobijeđeno ljubavlju. Isus je sav za druge a ne za sebe!“

„Kad sam se našao prvi put u Zagrebu u siječnju 1992. na Kaptolu 9, u franjevačkoj crkvi, doživio sam neopisivu radost i hrabrost. Puna crkva naroda. Kad je taj narod zapjevao, molio, slavio svete tajne, došla nam je snaga odozgo. Snaga koja pobjeđuje svijet je vjera naša, zadnju riječ nema smrt i zlo, nego ljubav i život vječni. Isto tako naše okupljanje u Domu Hrvatske vojske u Karlovcu bilo je veličanstveno. Na domaku granata mi smo molili pjevali, dobivali snagu Božju. Nisam ni trenutka sumnjao u naš povratak. Bili smo solidarni: ako smo nešto dobili podijeli smo s drugima. S našom smo djecom bili gosti u Italiji, Austriji, Njemačkoj. Doživjeli smo ljudsku dobrotu.“

„Naš svagdanji život može nas lako uspavati da postanemo razmaženi, sebični ili, kako to kažemo, egoisti. U konačnici sve se svodi na egoizam i altruizam, sebeljublje i bratoljublje. Ako se egoizam udruži može napraviti društvene nepravde, zlo u društvu. Božja nas riječ uvijek vrača k izvoru: Krist je bio za druge a ne za sebe. On je pokazao put čovjekovog rasta, Rastemo tako da živimo za Boga i braću ljude. Pripadati slabijima, dijeliti njihovu sudbinu, podmetnuti leđa pod njihov križ, to znači slijediti Isusov put. Tako čovjek raste. Djevojka ili mladić mogu biti lijepi, čak inteligentni, moderno odjeveni, pratiti modne trendove, ali sebični i oholi k’o vrag. Ljepota je u Božjim očima drugačija: on gleda u ljepotu duše i srca koje kuca za druge. Sjetimo se vremena kad smo živjeli jedni za druge, dijelili ono što smo imali, bili spremni umrijeti za druge, za braću. Meni su govorili prijatelji iz Italije kad bi vidjeli na misi mladiće u uniformama, djecu, mlade. Pitali su moraju li oni ići u rat, a to znači staviti život na kocku. Budite ponosni na takvu mladost, divimo im se“, zaključio je mons. Pecić.