U propovijedi vlč. Lekaj podsjetio je na životni i svećenički put biskupa Bogetića koji je iz rodne Premanture krenuo Kristovim putem, postavši svećenik. „Dugo godine služio je u našoj mjesnoj Crkvi kao svećenik, duhovnik, odgojitelj u Pazinu, župnik, generalni vikar, a nakon toliko godina molitve dopuštenjem biskupa Dragutina Nežića krenuo je u misije u Argentini, gdje je osnova župu i izgradio crkvu. Ondje ga je zatekla vijest iz Rima da ga je papa Ivan Pavao II. imenovao porečkim i pulskim biskupom“, podsjetio je vlč. Lekaj, dodavši: „Nije mu bilo lako ostaviti misije, ali se odazvao Kristovom pozivu i s ljubavlju prema Crkvi, papi i Bogu prihvatio je Božju volju i služio kao biskup u našoj biskupiji, gdje je tolika djela Bog učinio preko ovog poniznog svećenika, biskupa i misionara.“

Uputivši na riječi iz misnoga evanđelja gdje Isus tumači da je On kruh života „koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“, posvijestio je kako „u tim riječima otkrivamo ono što sad slavimo: Krist se nikad nije prestao darivati, daruje se i danas u svakoj misi, daruje se svakom čovjeku. Mi primamo kruh života, a bez Isusa Krista u nama nema života. Bez Isusa Krista čovjek je izgubljen i nema što dati drugom čovjeku, ako u svome srcu i svome životu nema Krista. Toga Krista svakodnevno je blagovao i naš pokojni biskup Bogetić, i zaista je bio u potpunosti Kristov svećenik, svećenik euharistije.“

Citirajući antifonu psalma „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje“ posvijestio je kako je te riječi živio biskup Bogetić: „Nije mogao radost koju je primio od Gospodina živjeti samo za sebe, ili samo za neke. Tu radost je primio od Boga: spoznao je da ga Bog ljubi, susreo je uskrsloga Krista u životu i to je htio drugima podijeliti, posvjedočiti, zato je napustio Istru i otišao u misije prvo u Argentinu, a potom kad je biskupiju predao biskupu Milovanu, u Tajvan.“

Vlč. Lekaj prisjetio se kako su svi rado slušali njegova misijska iskustva i svjedočanstva kada bi dolazio u Istru. „Uvijek je radosno svjedočio ono što je tamo živio, radosno je svjedočio Isusa Krista, Njegovu ljubav, Njegovo milosrđe. Takvi poput biskupa Bogetića primjer su svima nama kako treba živjeti svoju vjeru, primjer kako treba slijediti Gospodina, primjer kako treba živjeti evanđelje. Bogetić je primjer prave istinske, kršćanske mjere: živjeti u poslušnosti prema Bogu, prema Crkvi, živjeti u poniznosti, u jednostavnosti. To je ono što privlači mnoge danas“. Podsjetio je i na gotovo proročki korak, osnivanja sjemeništa u Puli. „Što bi bilo s našom biskupijom da ga Duh Sveti nije nadahnuo? Tolike župe danas bi bile bez svećenika. Sam je govorio ‘ostaviti župu bez župnika, ljudi će se početi klanjati stoci’. Uistinu, Evanđelje nas potiče da se hranimo Kristom koji nam se daruje, a Krist se daruje u crkvi, preko Crkve, preko sakramenata. Tamo gdje se ne slave sakramenti, čovjek se gubi, propada, zato je biskup Bogetić imao želju ići u misije, da ide tamo gdje narod nema svećenika. Ne on kao osoba, nego preko njega Krist, da dođe do drugih.

Vlč. Lekaj iznio je i vlastito svjedočanstvo, jer je kao ministrant često bio u njegovoj blizini, a upravo je biskup Bogetić bio prva osoba kojoj se u petom razredu osnovne škole povjerio da želi biti svećenik. Ostale su mu u sjećanju njegove riječi „ono što je Bog s tobom započeo neka i dovrši“, koje si je stalno ponavljao, a kasnije shvatio da su to riječi koje se izgovaraju pri ređenju. Također, biskup je bio i na njegovoj mladoj misi.

„Neka nam bude poticaj njegov primjer, njegov život da i mi svakodnevno odgovorimo na Kristovu riječ, da možemo reći ‘neka bude Tvoja volja’. Vjerujem da nas i nakon smrti prati molitvom. Neka nas zagovara, jer zaista je živio sveto, što su mnogi posvjedočili koji su ga poznavali, živjeli s njim. Neka moli za nas, za nova duhovna zvanja u našoj Crkvi, i u našoj biskupiji“, rekao je na kraju vlč. Lekaj.

O mons. Bogetiću

Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. godine, a preminuo je 19. travnja 2017. godine, u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču, reditelj je bio mons. Raffaele Radossi. Mladu misu proslavio je u rodnoj Premanturi 14. srpnja te godine, uzevši kao mladomisničko geslo riječi „Dođi kraljevstvo tvoje“. Nakon župnikovanja na Labinštini, u sv. Luciji Labinskoj od 1946. do 1947.  i od 1947. do 1950. u Labinu, imenovan je tajnikom biskupa Dragutina Nežića. Tu je službu obnašao od 1950. do 1952. godine, kada je započeo desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Pazinu, gdje je ostao do 1967. kada je postao generalni vikar biskupije. Godine 1980. počeo je misionarsko djelovanje u Argentini gdje je djelovao do 1984. godine. Ondje je primio poziv za biskupsko imenovanje. Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984. uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Glavni zareditelj bio je kardinal Franjo Kuharić, a suposvetitelji nadbiskup Josip Pavlišić i biskup Dragutin Nežić. Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine.

Brojne su njegove zasluge napose iz vremena kada je obnašao biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti valjane korake za ostvarenje velikih projekata, njegovim su angažmanom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. U proljeće 1992. godine mons. Bogetić zadužio je vlč. Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole, klasične gimnazije u zgradi Pazinskog sjemeništa. Dana 31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993., i od tada, već gotovo četvrt stoljeća se ondje s pažnjom i marom odgajaju novi naraštaji koji su već do sada svojim angažmanom i uspjesima opravdali želje i namjere utemeljitelja.

Biskup Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište „Redemptoris Mater“ u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta.

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na svetkovinu sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio njegov posljednji javni nastup.

Autor je brojnih knjiga duhovnog sadržaja, a svakako najznačajnija je njegova autobiografija „Moj život, od Anda do Tihog oceana“ koju je objavio 2010. godine.

Izuzetno omiljen među narodom, bio je zaista oličenje izraza koji se uobičajeno koristi za svećenike „Uzet iz naroda i postavljen za narod“, ali on je to bio, na posve identičan način, možda još i više, postavši biskupom.

Svaki biskup obilježi biskupiju kojom upravlja svojim načinom, svojim stilom, mons. Bogetić velikim je povijesnim, epohalnim gestama obilježio i zadužio Porečku i Pulsku biskupiju, ali u širem smislu i Crkvu u Hrvata, kao i druge mjesne Crkve u raznim krajevima svijeta, „od Anda do Tihog oceana.“