Temu su predstavile stručne suradnice Savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije Elizabeta Matuzović iz Osijeka i Suzana Matošević iz Slavonskog Broda.

Matošević je započela izlaganje s činjenicom kako je ljubomora složena emocija, što je prepoznato već u Starom zavjetu pri opisu odnosa Boga s njegovim ljubljenim narodom, s kojim Bog želi uspostaviti dijalog ljubavi, no narod ga često iznevjeri i prevari poput nevjerne zaručnice, te se Bog očituje kao onaj koji je ljubomoran, uz strahovitu srdžbu i ranjivu nježnost. Ljubomora predstavlja reakciju povrijeđene Božje svetosti. Savez između Boga i naroda poprima obilježja braka, gdje muž/Bog želi svoj/u zabludjelu ženu/narod vratiti i učiniti ju dostojnom svoje ljubavi. No, ljubomora i nevjera su predstavljene kao grijeh, za koji je nužno kajanje i opraštanje. Nadalje se u Novom zavjetu vrlo jasno kategorizira ljubomoru kao grijeh (Gal 5,19-24). Papa Franjo također navodi kako su ljubomora i zavist grijesi koji potiču zli nemir, uzrokuju razdore u zajednicama, vode prema ubojstvu, ogovaranju, te otvaraju vrata svakom zlu.

Matuzović je slušatelje usmjerila na očekivanja dvoje ljudi koji se zavole i stupaju u ljubavni odnos, s ciljem kako će zajedno biti sretni do kraja života. No, to se u životu ne događa uvijek, jer njihova veza često bude narušena postupcima jednog ili obaju partnera toliko suprotnim od onoga što se obično smatra bitnom osobinom ljubavi. To potiče brojna pitanja. Je li tu zaista riječ o ljubavi? Je li to ljubav samo zato što se vjeruje da se partnera voli i ima li se zato pravo očekivati i zahtijevati njegovu ljubav, pa čak i da bude drukčiji nego to što sam želi? Je li ljubav osjećaj jedne osobe ili odnos između dvoje ljudi koji se vole, a možda i samo vjeruju da se vole? Uvjetuje li ljubav uzvraćanje ljubavi izabranog partnera? Kakva je situacija sa seksualnim odnosima i zajedništvom, jesu li oni bitni sastavni elementi osjećaja ljubavi? Odgovori na ta pitanja trebali bi dovesti i do najvažnijeg, do odgovora na pitanje – što je to ljubav? Nadalje, Matuzović je nastavila što je ljubomora? Ima li ona zaista neku vezu s osjećajem ljubavi, ili je nešto drugo? U vezi dvoje partnera postoje samo tri mogućnosti: da oba partnera stvarno zrelo vole, ne očekujući ništa više osim sreće zbog vlastite ljubavi, zatim da jedan od njih iskreno voli, dok drugi, svjesno ili nesvjesno, od veze nešto očekuje, ili da oba partnera žele u toj vezi ispuniti neka očekivanja, odnosno kompenzirati neku stvarnu ili zamišljenu nedostatnost. Nije bitno jesu li oni tih svojih očekivanja svjesni ili nisu, oni to smatraju ljubavlju.

Razočaranje ako partner ta očekivanja nije ispunio dovodi do nezadovoljstva, a često i do pogrešne procjene situacije te pomisli da partner preferira nekog drugog. Posljedica je sumnjičavost, a možda čak i agresivnost, zbog straha od gubitka partnera. Ljubomora je dakle sumnja u partnerovu nevjeru. Osjećaj koji se pojavljuje ako je partner dokazano nevjeran nije ljubomora, nego razočaranje, srdžba i bijes. Također, istaknula je kako u nekim društvenim zajednicama ne poznaju ljubomoru, npr. Inuiti, plemena Lobo u zapadnoj Africi i Siriono u Boliviji, gdje je ljubomora svedena na minimum, ili Todo u Indiji gdje je potpuno nepoznata. Zbog toga, neki autori navode kako ljubomora ne bi smjela biti i prirodno nije – povezana s ljubavlju. Ljubomora je strah ili prijetnja gubitka važnog odnosa, može biti stvarna ili zamišljena, kreće se linijom od normalnog do patološkog ponašanja, te može biti različitih stupnjeva intenziteta, trajnosti i uvida.

Potrebno je utvrditi jasnu razliku između četiri pojma, koja se često u svakodnevnom govoru krivo interpretiraju: zavist, ljubomora, posesivnost i sumnjičavost, navela je S. Matošević. Zavist je jedan od sedam glavnih grijeha, grijeh koji vodi čovjeka prema želji da prisvaja samo za sebe, opterećuje ga i dovodi do velikih zlodjela. U desetoj Božjoj zapovijedi ‘Ne poželi nikakve tuđe stvari’, jasno se aludira na udaljavanje od bilo kakve želje prema onome što nije naše. Ljubomora u hrvatskom jeziku označava kako ljubav nešto ‘mori’, vezana je uz odnos i prijetnja je opstanku braka ili općenito nekog odnosa. Posesivnost je želja posjedovanjem, ne uključuje odnos prema osobi, već odnos prema vlasništvu. Sumnjičavost je reakcija na potencijalnu i stvarnu opasnost, kada osoba uoči stvarne promjene u ponašanju kod supružnika.

Usmjeravajući se na ljubomoru, razotkriva se kako je ona osjećaj koji je povezan s mnogim drugim osjećajima, najčešće s ljubavlju i ljutnjom, ali i sramom, krivnjom, strahom, ugroženosti, gubitkom, strašću, zavisti, sumnjom, a svi ti osjećaji stvaraju složeno okruženje koje podsjeća na Bermudski trokut gdje nestaju mnogi odnosi, kvare se mnogi brakovi, razaraju mnoge obitelji, pa čak može doći i do smrti. Zbog svega toga važno je usmjeriti istraživanje o ljubomori na njezine uzroke: strah od napuštenosti, osobna narcisoidna povrijeđenost, želja za distancom i rastankom, te postojanjem suparnika tj. suparnice u odnosu. Na taj način će osobe krenuti putem iscjeljenja ljubomore, jer će identificirati uz fizičke simptome i osjećaje i izvor ljubomore, osvijestit će vlastitu ljubomoru, naučiti kontrolirati i korigirati vlastito ponašanje usmjeravajući se na ljubav, a ne na posjedovanje osobe. Dakako, važno je slijediti plodove Duha prema sv. Pavlu, a to su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.