Knjiga Hadrijan Franjo Borak – Tomislav Janko Šagi-Bunić. Korespondencija 1947. – 1979. donosi 327 sačuvanih pisama dvojice istaknutih hrvatskih kapucina, profesora i teologa. Opsežna korespondencija nastajala je tijekom više od trideset godina, između Rima i Zagreba, između slobodnoga zapadnog svijeta i Hrvatske obilježene komunističkim režimom, svjedočeći o iznimnom prijateljstvu, zajedničkom intelektualnom radu i vjernosti Crkvi.

Pisma, nastala između 1947. i 1979. godine, otkrivaju bogatstvo tema koje su zaokupljale dvojicu autora: od skolastičke i franjevačke filozofije, crkvene povijesti i patrističke kristologije do koncilske teologije, priprava za Drugi vatikanski koncil, pitanja svećeničkog i redovničkog odgoja te života kapucinskoga reda. Istodobno, riječ je o vrlo osobnoj korespondenciji u kojoj se izmjenjuju stručne rasprave, prijateljski savjeti, ohrabrenja, humor, brige i radosti, ostavljajući autentično svjedočanstvo o dvojici ljudi koji su obilježili hrvatsku teološku misao 20. stoljeća.

Posebnu vrijednost ovom izdanju daje činjenica da su se Borak i Šagi-Bunić prvih petnaest godina dopisivali bez ijednoga osobnog susreta. Njihovo prijateljstvo oblikovalo se isključivo kroz pisma, koja svjedoče o međusobnom povjerenju, zajedničkom traženju istine i predanom služenju Crkvi.

Korespondencija istodobno pruža uvid u društvene i crkvene prilike toga vremena. Iz pisama je vidljivo kako su političke okolnosti utjecale na svakodnevni život i komunikaciju, kao i koliko su autori ostali usmjereni na znanstveni rad, odgoj novih naraštaja te obnovu Crkve.

Uz pisma, knjiga donosi i vrijedne priloge – dokumente, govore, bilješke i popise – koji dodatno osvjetljuju povijesni kontekst i sadržaj korespondencije.

Urednik izdanja fra Ante Barišić ističe da je riječ o korespondenciji koja nadilazi puku razmjenu pisama: „Pisma odišu toplinom, bratskim i prijateljskim razumijevanjem, međusobnim pomaganjem i suradnjom, vedrinom duha i stalnim pouzdanjem u Božju providnost.“ Dodaje i da „Borakova i Šagi-Bunićeva pisma i danas, u vremenu naših drukčijih, svakodnevnih digitalnih korespondencija, mogu biti svakom čovjeku poticajno svjedočanstvo jednog nesebičnog napora služenja drugome i drugima koji se uvijek isplati te donosi sigurne i bogate plodove“.

„Obnašajući odgovorne crkvene službe profesora, odgojitelja i provincijala jedan drugog obavještavaju, informiraju o tome što rade, čim se trenutno bave, što planiraju, što ih brine, što ih raduje i veseli, u čemu se međusobno slažu a u čemu ne, s kojim se poteškoćama suočavaju u svojim odgovornim službama“, ističe fra Ante Barišić.

„Kroz njihovu korespondenciju isprepliću se različiti osjećaji, od oduševljenja, zanosa, radoznalosti, radosti, sreće, zadovoljstva i iznenađenosti, do povremenih jadikovki i nezadovoljstva, katkad pokojeg „podbadanja“ i provokacije, određenog stupnja ljutnje, prigovaranja, ironije i čuđenja zbog nekih neuspjelih, nedovršenih ili loše i površno organiziranih  stvari, pa do povremenih prolaznih razočaranja. Katkad u pismima susrećemo i poneku šalu, doskočicu, pošalicu i ležerniji ton“, dodaje.

Na završetku pisama jedan drugom se redovito preporučuju u molitve za uspjeh u svojoj službi, u svojim projektima i planovima.