Sam naslov uvodi u promišljanje o vjeri-nevjeri kojima je „paradigma“ sv. Toma Apostol i njegova potreba „dotaknuti rane“ kako bi vjerovao. Autor u uvodnom dijelu knjige stavlja citat sv. Grgura Velikog prema kojemu je „Tomina nevjera učinila više za vjeru, nego vjera svih ostalih učenika“.

Kroz prizmu Tomine „nevjere koja je više učinila za vjeru…“, promatra i Nietzschea i njegovu poznatu izjavu „Bog je mrtav“, ali u svjetlu nade da je njegovo traganje i zamjećivanje uzdrmalo modernog čovjeka i dovelo do propitivanja stvarnog odnosa čovjeka prema Bogu jer se uočava da je u današnjem svijetu Bog za mnoge ljude „mrtav“, nepotreban, ne zanima ih – dakle „ne postoji“.

Nekonvencionalan u svom pristupu mnogim egzistencijalnim temama koje donosi kroz 14 poglavlja-razmatranja „pisanih u pustinjačkoj kolibi kontemplativnog samostana u Porajnju u srpnju i kolovozu 2008., a završenih na putovanjima u Jeruzalem i Auschwitz u rujnu iste godine“, Halík donosi traktat o obraćenju pri čemu zapravo najvažnije pitanje koje u ovoj knjizi postavlja glasi: „Koliko se nas, po čijim je glavama tekla krsna voda, uistinu obratilo prema Kristu, osobito prema Kristu u potrebitima, tako da naše lice zaista odražava svjetlo Njegova Lica usred sivila ovog svijeta?“