„Dosta se govorilo o čovjeku; vrijeme je da se misli na Boga“ –riječi su kojima se prije više od pola stoljeća iz sovjetskoga Gulaga oglasio ruski književnik Andrej Sinjavski (pod pseudonimom Abram Terz). Dodatno ih je potkrijepio izjavom: „Mora se vjerovati ne iz tradicije, niti iz straha pred smrću, niti za svaki slučaj, niti zato što je to netko zapovjedio i jer nešto izaziva strah, niti iz humanističkih načela, niti radi spasa, niti radi originalnosti. Vjerovati se mora iz jednostavna razloga, jer Bog postoji.“

Te riječi bile su izazov Stjepanu Kušaru, profesoru na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, da publicira svoja razmišljanja (dijelom nova, dijelom ranije objavljena, ali za tu prigodu prerađena i proširena) pod naslovom Skriveni Bog. Shvaća ih kao pokušaje na razmeđu filozofije i teologije, bez nakane da nekome nešto dokaže, ali u uvjerenju da ima smisla upozoriti na to da je Bog vrijedan promišljanja i k tome pokazati kako to može izgledati iz kršćanske perspektive.

Riječ je o pokušajima jer su obrađivane teme važne i ne baš lagane: Bog i zlo koje pritišće čovjeka, smisao ili besmisao opravdanja Boga (tzv. teodiceja), što znači riječ „bog“ koja je postala imenom „Bog“, kako o njemu govoriti te na kraju pokušaj tematiziranja Boga u kojega vjeruju kršćani (kršćanski monoteizam).

Na 154 stranice pet radova smješteno je na razmeđe filozofije i teologije. Razlog je jednostavan: Bog (ili ono božansko) bio je temom ljudi davno prije negoli je filozofija nastala, a kad je nastala, on je postao i stoljećima ostao jedan od njezinih središnjih tema, afirmiran i osporavan. Njezina misao nije bila bez posljedica za kršćansku teologiju, koja se hrani iz drugih izvora, ali koja je mnogo toga naučila i usvojila iz filozofije, nadovezujući se na nju i protiveći joj se kroz povijest, sve do danas.

Uzimajući Boga – skriveno prisutnoga Boga – kao svoju temu, ovi pokušaji žele istodobno otvoriti također perspektivu shvaćanja čovjeka koji ima posla s Bogom. Odatle se naime mogu pokazati neke crte čovjekova bića koje u drugim oblicima govora o njemu ispadaju iz vidokruga. Jer, govor o Bogu također je govor o čovjeku, ali na drugi način. Knjiga završava jednim kratkim tekstom židovskoga filozofa Martina Bubera koji pokazuje mogući obrat govora o Bogu u govor Bogu, od Boga kao predmeta govora („on“), k njemu kao osobnoj veličini koju čovjek može osloviti u drugom licu („Ti“) – put raskrivanja skrivenoga Boga.