Papa se u tekstu osvrće na evanđeosku prispodobu o svadbenoj gozbi, gdje kralj govori  slugama: „Idite dakle na raskršća i, koga god nađete, dozovite na svadbu“ (usp. Mt 22,1-14)

„U kraljevoj zapovijedi svojim slugama”, piše papa Franjo, „nalazimo dvije riječi koje izražavaju srce poslanja: glagole ‘ići’ i ‘pozvati’“. „Poslanje je neumoran izlazak prema svim muškarcima i ženama, kako bismo ih pozvali na susret s Bogom i ulazak u zajedništvo s njime“, kao što je to činio Isus, „Dobri pastir i glasnik Očev“ u potrazi za izgubljenom ovcom“.

Govoreći o kraljevom nalogu da se ljude „pozove“, Papa poručuje kako zasigurno možemo zamisliti da su sluge prenosile kraljev poziv s hitnošću, ali također s velikim poštovanjem i ljubaznošću. Tako bi trebali činiti i današnji kršćani: pozvani su propovijedati Evanđelje s „radošću, velikodušnošću i dobrohotnošću koji su plodovi Duha Svetoga u njima“.

Poziv na svadbenu gozbu nadalje podsjeća na dvije dimenzije poslanja: eshatološku (odnosno dimenziju koja se odnosi na posljednja vremena) i euharistijsku. Kraljeva gozba, piše papa Franjo, predstavlja nebesku gozbu: „to je slika konačnog spasenja u Kraljevstvu Božjem“. Osvrćući se na činjenicu da su mnogi rani kršćani vjerovali da će drugi Kristov dolazak biti svakog časa, Papa kaže da je za njih „misijski žar imao snažnu eshatološku dimenziju. Osjetili su hitnost propovijedanja Evanđelja”.

Važno je i danas zadržati tu perspektivu, napominje. Međutim, u isto vrijeme predokus vječnoga života već sada imamo u euharistijskoj gozbi“. Stoga, „poziv na eshatološku gozbu koju upućujemo svima u našem poslanju evangelizacije je nerazdvojivo povezan s pozivom na euharistijski stol, za kojim nas Gospodin hrani svojom riječju te svojim Tijelom i Krvlju“.

U posljednjem dijelu poruke papa Franjo se osvrće na činjenicu da kralj svoj poziv upućuje svima. „To ‘svatko’ je srce poslanja, jer ne isključuje nikoga“. Kristovi učenici, napominje, „oduvijek su iskreno brinuli za sve osobe, bez obzira na njihov društveni ili čak moralni status“. Primjećuje kako dalje u prispodobi sluga sabiru „sve koje nađoše – i zle i dobre“. Štoviše, „prosjake, sakate, slijepe i hrome“ (Lk 14, 21).

„Misijsko poslanje, dakle, zahtijeva zalaganje svih”. To implicira da Crkva mora postati više sinodalna kako bi postala istinski misionarskom: „Sinodalnost je u biti misionarska i, obrnuto, misija je uvijek sinodalna“, piše Papa u svojoj poruci za Svjetski dan misija.