U Pismu se donosi snažan poticaj svim državama da u prigodi zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara 2026. ponovno otkrije i poštuje “to oruđe nade koje predstavlja olimpijsko primirje, simbol i proroštvo pomirenog svijeta”.

U tom duhu, Papa podsjeća na svoje predšasnike, koji su sportu uvijek pripisivali „važnu ulogu za dobrobit čovječanstva, posebno u promicanju mira“. Zatim podsjeća da je olimpijsko primirje plod sporazuma o obustavi svih neprijateljstava i da predstavlja instrument koji zavrjeđuje da bude ponovno uveden, posebno u ovom vremenu sukoba i dominacije „kulture smrti“, jer pomaže u okončanju „zlosilja, pokazivanja sile i ravnodušnosti prema zakonu“.

U Papinom novom dokumentu podsjeća se na vrijednosti, ali i opasnosti koje proizlaze iz iskrivljene vizije sporta kao što su korištenje nedopuštenih sredstava (doping), kult profita, korupcija kada se sport pretvara u unosan posao, navijanje koje se pretvara u fanatizam, političko iskorištavanje sportskih natjecanja i korištenje tehnologije za pretvaranje sporta u laboratorijski eksperiment kojim mu se oduzima svaku čar ili pak videoigru.

Ekstremna gamifikacija (gamification) sporta, svođenje iskustva na ponovljive rezultate, razine i performanse, vodi opasnosti da se sport odvoji od stvarnosti i konkretnih odnosa. Igra, koju uvijek karakteriziraju rizik, neočekivano i prisutnost, zamjenjuje se simulacijom koja obećava potpunu kontrolu i trenutno zadovoljstvo, upozorava Papa.

Podsjećajući na uporabu sportskih termina u spisima kršćanskih pisaca, Papa u svom Pismu o sportu nastoji istaknuti duboko jedinstvo između različitih dimenzija ljudskog bića: tijela i duha. Također navodi plodna iskustva, poput onih svetog Filipa Nerija i svetog Ivana Bosca, u kojima je sport predstavljao polje evangelizacije. Osvrćući se na Drugi vatikanski koncil i jubileje sporta, papa Lav XIV. naglašava kako je iskustvo sporta “povlašteni prostor za odnos i dijalog s našom braćom i sestrama koji pripadaju drugim vjerskim tradicijama, kao i s onima koji se ne poistovjećuju ni s jednom od njih”.

Papa neizbježno spominje tenis, sport kojim se bavi, te naglašava uzbudljivo iskustvo kad dva igrača u meču koji igraju nastoj dati najbolje od sebe, a zatim doživljavaju radost i sposobnost sebedarja. To iskustvo, prema Papi, “otklanja sklonost egocentrizmu” i potiče timski rad, koji, ako nije okaljan “kultom profita”, potiče rast u bratstvu.

Rad s vršnjacima ponekad zahtijeva rješavanje sukoba, upravljanje frustracijama i neuspjesima. Čak zahtijeva učenje opraštanja. Tako se oblikuju temeljne osobne, kršćanske i građanske vrline. Uloga trenera u tome je ključna. Ako se oni nadahnjuju duhovnim vrijednostima, mogu biti prenositelji “kulture timskog rada”, ističe nadalje Papa, “temeljene na ljubavi, koja poštuje i podržava svaku osobu, potičući je da izrazi svoje najbolje za dobrobit grupe.”

Jedna od opasnosti na koju se skreće pozornost u Pismu rimskog biskupa jest ta da se sport promatra kao unosan posao gdje “vrijedi samo ono što se može izraziti brojčano”, što stvara opsesiju rezultatima i novcem. Pojedinac nestaje, a u prvi plan, na razočaranje šire javnosti, izbijaju korupcija i kocka.

Diktatura natjecateljstva može dovesti do korištenja droga za poboljšanje natjecateljevih sposobnosti i drugih oblika prijevare te može navesti igrače timskih sportova da se usredotoče na vlastitu materijalnu dobit, a ne na odanost svom sportu, upozorava također Papa.

Još jedna opasnost na koju upozorava papa Lav XIV. jest ta da se stadione pretvara u „svjetovne katedrale“, utakmice u „kolektivna bogoslužja“, a sportaša u „spasiteljske figure“. Ta sakralizacija naglašava potrebu za smislom i zajedništvom, ali nosi sa sobom opasnost da se sportu oduzme njegov pravi smisao i obezvrijedi duhovnu dimenziju života. Prijeko je potrebno ponovno potvrditi važnost njegovanja čovjeka u cjelini, u kojem tjelesna dobrobit nije odvojena od unutarnje ravnoteže, etičke odgovornosti i otvorenosti prema drugima. Moramo ponovno otkriti pojedince koji su znali u sebi objediniti sportsku strast, socijalnu osjetljivost i svetost, piša Papa te kao primjer navodi svetog Piera Giorgia Frassatija, mladića iz Torina koji je savršeno spajao vjeru, molitvu, socijalno zalaganje i sport.

U zaključku Papa naglašava potrebu da partikularne Crkve prepoznaju sport “kao prostor za razlučivanje i praćenje, koji zavrjeđuje predano zalaganje oko duhovnog i općeljudskog usmjeravanja.” Stoga preporučuje da se pri biskupskim konferencija osnuje ured ili komisija posvećeni sportu preko kojih će se koordinirati odgovarajuću pastoralnu skrb i koji će biti poveznicom između postojećih sportskih, odgojnih i društvenih stvarnosti.