Vlč. Miličević je istaknuo kako mu je čast biti na predstavljanju poruke Svetoga Oca za 59. Svjetski dan mira. Rekao je da poruka koju Sveti Otac upućuje svijetu „naviješta Onoga koji nam je donio mir i po kojemu je mir stigao do nas. To je mir uskrsloga Krista koji nam daje snagu pobijediti tame nemira i ući u svjetlo“.

Dodao je da je u svome životu iskusio ono na što Sveti Otac upozorava. „Vidjeti svjetlo i vjerovati u njega nužno je kako ne bismo potonuli u tamu. Prije 32 godine doživio sam tamu i zlo rata. Živio sam u selu Doljani, u općini Jablanica. Moja majka Ruža imala je devetero djece: Branku, Miroslava, Branka, Damira, Dijanu, Ivana, Antu, Marinka i mene. Sretno djetinjstvo sedmogodišnjeg dječaka ugasilo se 28. srpnja 1993. kada su muslimanske vojne postrojbe i Armija Bosne i Hercegovine napale naše selo“, rekao je vlč. Miličević.

Toga su dana ubili 39 osoba. „Sjećam se toga dana. Igrao sam se pokraj kuće s bratom blizancem Marinkom i starijim bratom Antom. Igru je prekinuo rafal pucnjeva. Meci su letjeli iznad naših glava. Kada su to primijetile majka i sestra, odvele su nas u kuću kako bi nas spasile od smrti. Moj otac Andrija u tom trenutku nije bio kod kuće; otišao je pomagati teti u poljskim radovima i ondje je toga dana ubijen, a imao je samo 45 godina“, istaknuo je te dodao da je njegova majka s 44 godine ostala udovica s devetero djece, od kojih je sedmero bilo maloljetno.

Dodao je da je uz oca izgubio i druge članove obitelji. „Toga je dana poginula i sestra moje majke, teta Pava. Bila je spaljena u svojoj kući nakon što je ubijena na kućnom pragu. Poginula su i trojica sinova druge majčine sestre, tete Kate: Pero, Ivica i Jure Soldo. Ivica je bio u braku svega jedanaest dana, a Jure je imao dvadeset i jednu godinu. Kada se ubije jedno dijete, to je strašna bol; a zamislite bol majke koja izgubi trojicu sinova. Ne znam kako joj se srce nije slomilo od tuge. Treća sestra moje majke, Anica, preživjela je skrivajući se u planini. Toga su dana ubijeni i Ruža, rođakinja moje majke, te moj rođak Slavko. Činilo se kao da se svo zlo ovoga svijeta sručilo na nas. Moram priznati da se toga nije lako prisjećati“, rekao je vlč. Miličević.

Istoga su dana njegovu majku i maloljetnu djecu odveli u logor nazvan Muzej Jablanica, zajedno s tristotinjak hrvatskih katolika. Ondje su kao zarobljenici proveli sedam mjeseci. „Tijekom zatočeništva trebalo je čuvati mir u srcu i ne razmišljati o osveti. No, kako podsjeća Sveti Otac u svojoj poruci, citirajući sv. Augustina, potrebno je sklopiti neraskidivo prijateljstvo s mirom – s Onim koji je naš mir. U logoru, u trenucima unutarnjeg nemira, održavala nas je svakodnevna molitva krunice koju nas je majka naučila. Davala nam je nadu. Kada smo zarobljeni, nismo znali da je naš otac toga dana ubijen; saznali smo to tek mjesecima kasnije“, istaknuo je vlč. Miličević.

Dodao je da je razdoblje zatočeništva bilo teško. „Nismo imali dovoljno hrane, nije bilo higijene, a spavali smo na hladnim kamenim pločama. Nakon izlaska iz logora, pokopali smo kosti svoga oca, jer je njegovo tijelo ostalo nepokopano punih sedam mjeseci. Mnogi su pitali moju majku, ali i sve nas, kako smo sve to mogli izdržati. Ne bismo nikada izdržali bez vjere, molitve i čežnje za mirom. Upravo nas je odgoj u vjeri u Boga hranio i pomogao nadvladati strahote kojima smo svjedočili. Da, bilo je u meni bijesa zbog svega što sam proživio. No kada sam 2012. postao svećenik i počeo ispovijedati vjernike, shvatio sam koliko je važan unutarnji mir i da se mir ne može postići bez oprosta, bez suočavanja s onim što se proživjelo“, poručio je.

Istaknuo je kako se dvadeset godina nakon izlaska iz logora vratio na mjesto na koje je bio zatočen te da mu je to pomoglo ponovno pronaći mir. „Kako ističe Sveti Otac u svojoj poruci, ako mir nije stvarnost koja se doživljava, čuva i njeguje, agresivnost se širi u obiteljskom i javnom životu. Mir se mora živjeti, njegovati i čuvati. Stoga sam se, dvadeset godina nakon izlaska iz logora, vratio na mjesto na kojem smo bili zatočeni. Suze su tekle, ali mi je to pomoglo ponovno pronaći mir. Nisam bio jedini kojemu je to bilo potrebno. Tijekom rata i druga su djeca proživjela iste strahote“, istaknuo je vlč. Miličević.

Zlo se, istaknuo je, pobjeđuje dobrim i oprostom, a ne osvetom i oružjem. „Zato sam odlučio ispričati svoju priču, jer želim probuditi svijest da se zlo pobjeđuje dobrim i oprostom, a ne osvetom i oružjem. Kako kaže Papa, dobrota razoružava; po njoj se postiže mir. Ne jamči ga gomilanje naoružanja, nego srca spremna prihvatiti mir sa sviješću da je on dar koji se dijeli. Krist donosi mir svijetu ne oružjem, nego ljubavlju, milosrđem i pravednošću. Upravo je pravednost ono što čovjek traži, a mir je ujedno plod pravde. Stoga Papa naglašava da su danas pravednost i ljudsko dostojanstvo više nego ikada izloženi neravnotežama moći između jačih i slabijih. Zato su dobrota, ljubav, diplomacija te duhovne i kulturne inicijative ono što održava živom nadu u mir. Hvala“, zaključio je vlč. Pero Miličević.