Obratite se!

“Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 14-15).

Draga braćo i sestre, korizma je pred nama i svi se trebamo pitati kako ispravno proživjeti to vrijeme priprave za proslavu godišnje svetkovine Kristova uskrsnuća. Odgovor na to pitanje nalazimo u gore citiranim riječima iz Evanđelja po sv. Marku, koje u ovoj liturgijskoj godini redovno čitamo i meditiramo na liturgijskim sastancima.

Isus – Radosna vijest za svakog čovjeka

U citiranom se tekstu govori o Isusu koji počinje svoje propovijedanje nakon što je bio uhićen Ivan Krstitelj. Isus, dakle, počinje svoje propovijedanje u dramatičnim okolnostima. Zato mu nije bilo teško predvidjeti da će se i njemu samom dogoditi isto što i njegovu rođaku Ivanu Krstitelju. Ali to ga ipak nije odvratilo od izvršenja zadatka što ga je primio od svoga Oca.
Evanđelist kaže da je Isus otišao u Galileju i ondje počeo propovijedati evanđelje Božje. Galileja je za sv. Marka više od čisto geografskog pojma. On tom pojmu daje poglavito teološko značenje. U Bibliji se ta pokrajina naziva “Galileja poganska”, jer su asirske i kaldejske invazije prouzrokovale veliko miješanje stanovništva tako da su u njoj živjeli narodi različitih religijskih uvjerenja. U tom smislu Isusov odlazak u Galileju ima simboličko značenje. On ne počinje svoje propovijedanje u pravovjernom Jeruzalemu, nego u poganskoj Galileji. On time čini pravi misionarski iskorak prema poganskom svijetu, prema onima koji drukčije misle i vjeruju. On i njima, a ne samo Židovima, želi navijestiti Radosnu vijest da se vrijeme ispunilo i da se kraljevstvo Božje približilo.
Ta je Radosna vijest On sam, jer u Njemu se ispunjaju proroštva o Božjoj konačnoj intervenciji u prilog čovjekovu oslobođenju. Abraham, Mojsije, David, proroci – svi su oni samo nagovještaj i priprava, a Isus je ispunjenje i ostvarenje. S Njim je sam Bog na djelu, u Njemu On dolazi ispuniti čovječanstvo svojom Prisutnošću. S takvom sviješću o sebi Isus nastupa od samog početka. Doduše, ta je Božja “blizina” još skrivena, Božje je kraljevstvo još nezamjetljivo, ali ono je “tu” i svatko ga može u svakom trenutku primiti pod uvjetom da u svom životu učini radikalni zaokret, tj. da se obrati, da promijeni svoj život.
Obratiti se i vjerovati! To je sve. Ali, pripazimo, to nisu dvije različite radnje, jer obraćenje se upravo sastoji u “vjerovanju u Radosnu vijest”, a to znači u prihvaćanju i nasljedovanju Isusa, u prianjanju uz Njegovu osobu.

Naš korizmeni program

Braćo i sestre, nakon ove kratke eksplikacije evanđeoskog teksta, nije nam teško uvidjeti zašto je u njemu sadržan sav korizmeni program, bilo da je riječ o pojedincima, bilo o raznim kršćanskim zajednicama. Korizma nam želi poglavito postaviti pitanje o našoj vjeri, odnosno o našem odnosu prema Isusu Kristu, jer vjera u kršćanskom smislu smjera upravo na taj odnos. Vjerovati znači obratiti se Kristu, a to pretpostavlja odvratiti se od svega što nas od Njega odvraća, što nas ometa i sprječava da se u Njega potpuno pouzdamo i nepodijeljena Ga srca slijedimo. Tijekom korizme trebalo bi upravo to uočiti i odbaciti. Isus Krist jedini je Spasitelj čovjeka. Zato nije svejedno kako se prema Njemu odnosimo, koje On mjesto ima u našem životu, na ljestvici naših životnih prioriteta. Odnos prema Kristu tiče se smisla i konačne perspektive našeg života.

Mjesta na kojima se naš odnos prema Kristu bjelodanije pokazuje

Od potrebe preispitivanja svog odnosa prema Kristu nitko nije izuzet: ni svećenik, ni laik; ni redovnik, ni redovnica; ni mlad, ni star; ni učen, ni neuk. Konačni smisao svačijeg života ovisi o tome vjeruje li u Krista i slijedi li Ga svojim životom. Da bismo to lakše mogli provjeriti, dobro se usredotočiti na mjesta gdje naš odnos prema Njemu postaje bjelodaniji.
Takvo je mjesto naša otvorenost prema Božjoj riječi, odnosno spremnost kojom je slušamo, prihvaćamo i drugima naviještamo. Drugo su važno mjesto Kristova otajstva ili sakramenti. Naša se vjera u Krista tu očituje u ozbiljnosti kojom se pripremamo za slavljenje i primanje tih otajstava. Žalosna je činjenica da se sveta otajstva nerijetko primaju bez adekvatne pripreme i potrebnog vjerničkog raspoloženja. Da bismo toj pojavi doskočili, posvetili smo ovu pastoralnu godinu promišljanju Kristovih otajstava i preispitivanju naše prakse kad je riječ o pripremi za njih i raspoloženju kojim ih slavimo i primamo. Korizma je u tom smislu pogodno vrijeme u kome bi se naša nadbiskupijska zajednica trebala zapitati što je tijekom ove pastoralne godine u tom pogledu dosada učinila, a što propustila učiniti.
Treće, ništa manje značajno, mjesto na kojem se pokazuje naša vjera u Krista predstavlja Caritas, tj. ljubav prema bližnjemu, posebno prema čovjeku u nevolji. U svojoj enciklici Bog je ljubav Benedikt XVI. o tome kaže: “Tijekom godina i s postupnim širenjem Crkve, vršenje ljubavi potvrdilo se kao jedno od njezinih bitnih područja, zajedno s posluživanjem Sakramenata i navještajem Riječi: prakticirati ljubav prema udovicama i siročadi, prema zatvorenicima, bolesnima i potrebnima svake vrste pripada njezinoj biti koliko i posluživanje Sakramenata i navještaj Evanđelja. Crkva ne može zanemariti službu ljubavi kao što ne može zanemariti Sakramente i Riječ” (br. 22). Korizma je doista vrijeme kada se trebamo zapitati koliko smo svjesni značenja Caritasa u našem kršćanskom životu, onom pojedinačnom, ali i u onom zajedničkom. Poznate su nam Kristove riječi: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40).

Crkva i svaki kršćanin pozvani su ponašati se poput svoga Vođe, Učitelja i Spasitelja

Onaj koji je Krista otkrio i uzljubio, koji se Njemu posve povjerio i za Njim pošao ne okrećući se natrag, nastojat će se i ponašati poput svoga Vođe, Učitelja i Spasitelja. To znači da će poput Njega, ne osvrćući se na okolnosti, slijediti svoju kršćansku savjest, makar zbog toga morao trpjeti i biti na gubitku. Vjera u Krista pomoći će mu sačuvati i svjedočiti nadu u svim turbulencijama sadašnjeg vremena, ne dopuštajući da, poput onih koji ne poznaju prave nade, postane zloguki prorok. Zato je korizma vrijeme ispitivanja naše dosljednosti, vjerodostojnosti, a posebno naše nade koju smo pozvani svjedočiti našim suvremenicima.
Vjera u Krista rađa u onome koji je u svome srcu nosi onaj isti misionarski polet koji je našeg Gospodina odveo u “pogansku Galileju” ondje propovijedati Radosnu vijest. Kršćanin ne može biti kršćanin “za sebe”. On je pozvan biti poput Krista “za druge”. Poslanje Crkve nije u tome da bude okrenuta prema sebi, da se bavi samo sobom, nego da pođe u svijet, u našu suvremenu “Galileju pogansku”, kako je svojedobno postupio Isus. Korizma je u tom smislu vrijeme preispitivanja naše misionarske svijesti, ona je vrijeme kada se trebamo pitati jesmo li kao pojedinci i zajednica spoznali potrebu nove evangelizacije, na koju nas potiče sadašnji papa Benedikt XVI. na tragu svog velikog prethodnika blagopokojnog pape Ivana Pavla II. koji je Crkvu tako usrdno pozivao na nove evangelizacijske iskorake, posebno tijekom proslave Velikog jubileja. Nadam se da nam još uvijek u ušima i srcima odjekuje njegov poziv, koji je i Isusov: “Duc in altum! Izvezi na pučinu!”
Draga braćo i sestre, s ovih nekoliko misli svima želim sretnu i blagoslovljenu korizmu. Neka je svatko tako provede da u čistoći srca može ući u proslavu vazmenog otajstva našeg Gospodina.

Ivan Devčić, nadbiskup