Uz njega su sudjelovali vojni biskup u miru Juraj Jezerinac, generalni vikar don Marko Medo, biskupski vikar za pastoral MUP-a i Ravnateljstva policije vlč. Frano Musič, biskupski vikar za pastoral MORH-a i OS RH don Slavko Rajič.

Obredi Velikog petka sastoje se od tri dijela: Službe riječi, klanjanja svetom Križu i pričesti. U prvom dijelu obreda, službi čitanja, navješteno je evanđelje muke Gospodnje po Ivanu nakon kojeg je biskupski vikar vlč. Frano Musič održao propovijed. „Čini mi se uputnim započeti jednom izrekom koja zorno svjedoči i koja nam može biti smjernica i putokaz za razumjeti čovjekovu narav a onda razumjeti ono što Bog vidi u čovjeku kada ga je stvorio i otkupio. Stara latinska izreka kaže da je čovjek čovjeku vuk. Ova stara izreka izricala je spremnost čovjeka da nanosi bol drugome čovjeku jer mu je to u njegovoj naravi. Vuk je, znamo svi, krvoločna životinja, trga i razdire, a najopasnija je u čoporu. I čovjek je isto tako krvoločan. Znamo, osvjedočili smo se o to bezbroj puta. On mrzi, pljačka, otima, ubija, razara, sije strah i smrt. Čovjekom također vladaju sirovi i prizemni nagoni: sebičnost, častohleplje, oholost, opakost i zlo. To je sve zapravo govor o čovjeku, antropologija u suženom smislu koja ga promatra kao nekakvo društveno biće u odnosu prema drugomu“, rekao je vlč. Musič.

„Čovjek je isto tako čovjek čovjeku brat. Čovjek je slika Božja – stvorenje Božje. U njemu je toliko dostojanstva, on je dijete Božje. Bog ljubi čovjeka i poziva ga na dobro – usmjerava ga prema dobru. Ne dopušta da čovjekom ovlada zlo – otkupljuje ga i spašava po svom Jedinorođencu koji je podnio muku na križu iz velike i bezgranične ljubavi prema grješnicima. Dokida krivice i neprijateljstva, pobjeđuje zlo i tamu grijeha. Ljubav i pravda slave pobjedu. To je teologija – govor o Bogu kojim se odražava govor o čovjeku“, pojasnio je.

Vlč. Musič zatim je govorio o događajima Velikog petka i izvještaju evanđeliste Ivana o Muci Isusovoj: „Danas zastajemo pred događajem otkupljenja. Cijeli svijet zastaje pred neizmjernom ljubavi Božjom prema svakom čovjeku. U šutnji i sabranosti, u tihim uzdisajima duše pozvani smo na taj spomen. Pratimo Isusa na njegovom putu do križa na Golgoti. Ivanov evanđeoski opis muke vrlo je temeljit i detaljan a glavna mu je karakteristika uzvišenost i smirenost onoga što opisuje. Nema izazivanja patetike ni sažaljenja. Ponajmanje ćemo naći povoda da se grozimo nad nepravdama glavnih likova od Isusove osude do smrti na križu. Nepravednih sudaca, Pilata, okrutnih vojnika ili razularene mase. Nema ni gnjeva ni osvetoljubivosti jer Ivanovim opisom dominira potpuna dostojanstvenost. Muka je to koju Isus zapravo prihvaća iz ljubavi prema Ocu i ljudima. Ona se treba ispuniti za spas čovječanstva, kao otkupnina za grijehe: On naše boli ponese i njegovom se modricom izlječismo. Ivan za razliku od ostalih evanđelista ne opisuje Isusovu smrtnu borbu u Getsemanskom vrtu. Isus zna da je došao njegov čas i spremno dočekuje Judu koji dolazi s vojnicima svećeničkih glavara i farizeja. Pita ih smireno koga traže i spremno odgovara da je upravo on onaj kojega traže. Nema u Ivana ni Judina poljupca. Kao da Ivan ne želi pridati ni posebnu važnost činu Judine izdaje. Važnije je Isusovo svjedočanstvo o njemu koje se nastavlja pred Velikim svećenikom i Pilatom. Isus se rodio i došao na svijet da posvjedoči za Istinu. Stoji pred sudištem svijeta u kojemu se bore svjetlo i tama, a upravo je on došao donijeti svjetlost – rasvijetliti tamu i sada je čas da se proslavi Sin čovječji i to slavom koju mu je dao Otac do kraja poslušan njegovoj volji. Ni Petrovo zatajenje nije posebno naglašeno. Ono je samo u slijedu opisanih događaja. Sve teče i događaji se izmjenjuju lakoćom tako da se u svemu može prepoznati ispunjenje onoga što je Isus već unaprijed najavio – sve što stoji o njemu zapisano. Ivanov opis upozorava kako muka i smrt, boli i patnje nisu ono na što trebamo zaustaviti svoj pogled, treba gledati dalje – pobjedu nad zlom i tamom. Isus Krist na križu stoga Ivanu povjerava svoju Majku. Ne zaustavlja se Isus na svojim bolima isključujući sve druge – on je i tada pun ljubavi prema svima – nigdje riječi osude, gnjeva. Pun je ljubavi posebice prema najbližima koji su stajali uz njega, prema ljubljenom učeniku i svojoj Majci.“

Potom je govorio o Isusovu križu. „U Isusovu su križu križevi svih ljudi, u njegovoj boli su boli svih ljudi, suze, boli i žalosti, isplakane ili neisplakane, potisnute i prigušene boli. Sjetimo se toga danas kada budemo ljubili Isusov križ. U njemu zapravo ljubimo svoje križeve, patnje, boli osobne, obiteljske i zajedničke, stradanja osobna, svoga naroda i cijeloga svijeta. Ali nas Isusov križ podsjeća i opominje da se ne zaustavljamo samo na patnjama i da ne govorimo samo o njima – o izdajama i nepravdama, nepravednim osudama i svakim zlom koje nas okružuje. U trenucima sveopćeg straha od svega i svačega, straha za sebe, svoju egzistenciju i svoje najbliže, potrebna je nada i vjera. Ne u ljude nego u Boga. Bog je s nama u najtežim trenucima koje proživljavamo. Zato nas ne smiju zarobiti nepravde i zlo da ne vidimo dalje. Da se obeshrabrimo i klonemo. Nikada ne smijemo biti obeshrabreni i pomisliti da je zlo jače od dobra. Opasno nam se nameću takva razmišljanja i mentalitet koji veliča snagu i moć zla, a Isusov križ je upravo znak pobjede nad zlom. To je i naš znak. Nema pobjede ni spasenja izvan ili mimo križa. Poljupcem ćemo i to danas posvjedočiti. Poljupcem ćemo i posvjedočiti da je čovjek čovjeku brat, a nikako vuk. Ali to ne smije biti samo jedan dan u godini. Nije Veliki petak dan kada se raskajano udaramo u prsa i uzdišemo nad Isusovim mukama, a poslije sve po starom – koraci koji ne vode daleko. Olako padnemo u zaborav i dopustimo da nas vode pogubne misli, želje i djela i možda se pretvorimo u križeve jedni drugima. Pred Isusovim smo križem okupljeni svatko sa svojim križem. U njemu gledamo i tražimo svjetlost, put i snagu. S Isusova križa pada svjetlost koja olakšava sve naše terete i križeve. On je patnik za nas i s nama, ali je i pobjednik s križa koji čeka i našu pobjedu na križu“, zaključio je vlč. Musič.

Služba riječi zaključena je svečanom sveopćom molitvom. Uslijedilo je klanjanje svetom Križu. Posljednji dio obreda Velikog petka bila je pričest. Nakon molitve, klanjanja križu i tihe molitve vjernika završeni su obredi Velikog petka u Vojnome ordinarijatu.