Od brojnih sućuti i oproštajnih govora koji su održani na sprovodu biskupa Srećka Badurine u katedrali sv. Jakoba u Šibeniku 19. rujna

U ime Svetog Oca – Apostolski nuncij nadbiskup Giulio Einaudi

Draga braćo i sestre,
U ovom žalosnom i bolnom trenutku rastanka s preuzvišenim monsinjorom Srećkom Badurinom pročitat au brzojav sućuti Svetog Oca prema kojem je pokojni biskup uvijek iskazivao sinovsku odanost, ljubav i poslušnost.
“Primivši s dubokom boli vijest o blagoj smrti monsinjora Srećka Badurine, franjevca trećoreca, šibenskog biskupa i podpredsjednika Hrvatske biskupske konferencije, vrhovni se svećenik sjedinjuje u molitvi koju biskupi, svećenici i vjernici uzdižu Gospodinu za pokoj duše pastira koji je bio osobito voljen i cijenjen zbog svoje mudrosti, uravnoteženosti, izvanredne pastoralne revnosti i uzornog evanđeoskog svjedočenja. I dok poziva na štovanje njegove uspomene stalnom misijskom zauzetošću od srca podjeljuje apostolski blagoslov, kao zalog utjehe, subraći biskupima, biskupijskom svećenstvu, redovničkoj obitelji, majci, braći, sestrama, rodbini i svim sudionicima u pogrebnim obredima. Osobno se pridružujem sućuti Svetog Oca. Kardinal Angelo Sodano, državni tajnik Njegove Svetosti.”
Ovim izrazima suosjećanja Svetog Oca i kardinala Sodana pridružujem se i ja osobno kao Papin predstavnik. Duboko sam cijenio svima nam dragog biskupa Srećka Badurinu. Moj posljednji susret s njim u bolnici, dan prije njegove smrti, ostavio je na mene osobit dojam. Kao što se za života smireno i s vjerom u Boga susretao s najsloženijim problemima tako je potpuno smiren i predan u volju Božju prihvatio patnju. Vjerujemo da je u Bogu našao svoj mir i tako postigao ostvarenje svoga biskupskog gesla: On je mir naš.
Njegova iznenadna, i ljudski gledajući, prerana smrt duboko nas je sve potresla, jer je svojim svetim i plodnim redovničkim i biskupskim životom dubokim teološkim znanjem i širokom kulturom dao neprocjenjiv doprinos zbivanjima u Crkvi i hrvatskom narodu.

Neka ga milosrdni Otac primi u svoj zagrljaj i pridruži broju svojih svetih.

Vrhovni poglavar franjevačkoga samostanskog trećeg reda (TOR) kojemu je pokojnik pripadao – fra Bonaventura Midili

Iznenadni odlazak mons. Srećka Badurine ostavlja nas bez dobroga pastira, izvrsna svećenika, dragog redovnika, franjevca, ljubljenog sina i brata i srdačnog prijatelja. Prevelik je to gubitak za naše malo i slabo ljudsko srce. Naviru mi suze dok izričem ove riječi oproštaja.
Dragoj majci mons. Srećka, njegovoj braći i sestrama izražavam kao generalni ministar iskrenu sućut u ime Trećega samostanskog reda sv. Franje i u svoje ime. Subraći u Provinciji sv. Jeronima u Hrvatskoj želim izraziti solidarnost cijelog Reda. Blizu smo vam i dijelimo s vama ovaj odlazak i gubitak. Puku i svećenstvu šibenske biskupije izražavamo svoju blizinu u ovom bolnom trenutku. Vaša Uzoritosti, nadbiskupe Franjo, preuzvišeni Apostolski nunciju, mons. Giulio Einaudi, dragi biskupi, izgubili ste brata i dragog suradnika koji u Crkvi i u domovini Hrvatskoj ostavlja prazninu koja će se teško nadoknaditi.
Znam da moji osjećaji imaju i osobni pečat. Kako da ne osjetim nedostatak dobrog i vrijednog subrata s kojim proživjeh dvije godine, u vrijeme kad on bijaše student na Alfonsianumu a ja poglavar generalne kuće, Samostana sv. Kuzme i Damjana u Rimu? Kako bih mogao zaboraviti prošlu godinu, mjesec kolovoz, kad me osobno vodio da mi pokaže ratne ruševine u svojoj ljubljenoj biskupiji? Sjećam se crkve u Kninu, nađosmo je oštećenu i zapaljena krova. Biskup ju je posjetio odmah dan nakon oslobođenja. Župnik i vjernici bijahu u prvi mah obeshrabreni. On slušaše njihove riječi i uživljavaše se u njihovu bol, a onda iznenada reče “Očistite i uredite crkvu; doći ću u nedjelju i slavit ćemo misu”. Koje li odvažnosti, koje li osjetljivosti! Kako je veliku utjehu, tim riječima i nazočnošću, dao svom stadu te nedjelje!
Moje je srce željelo obnoviti ta draga sjećanja no ne želim se zaustaviti samo na osjećajima. Obraćam se Bogu koji ga je stvorio po njegovim dragim roditeljima. Hvala ti, Bože za ovoga dobrog, rekao bih svetog čovjeka koji bijaše blizak velikima i malima, bogatima i siromašnima. Hvala ti za njegovo srce puno ljubavi, koje druge stavljaše ispred sebe, koje imaše vremena za svakoga, koje zapažaše potrebe drugih prije nego svoje. Hvala ti Bože za ovog uzorna redovnika, istinskog učenika svetog Franje. Mons. Srećko uistinu vjerno nasljedovaše Evanđelje Isusa Krista. S velikom boli u srcu povjeravamo ga tebi, Gospodine. Mnoge ćemo godine osjećati njegovu odsutnost. Primi ga u svojoj ljubavi i daj mu nagradu koju zaslužuje, život blaženih.
Dragi Srećko, primi naš pozdrav. Mir i dobro! Predragi brate, počivaj u miru za dobro koje si učinio. Primi mir vječnog kraljevstva tvoga Gospodina u kojeg si vjerovao i kojem si služio s tolikom vjernosti.

U ime ožalošćene šibenske biskupije – don Ante Ivas

“Ne osjećam se jako čvrstim u ovom času, na ovom mjestu, u ovoj ulozi”. To su bile prve riječi koje je naš biskup Srećko izgovorio u ovoj Katedrali, 26. siječnja 1988. godine kad je ustoličen za šibenskog biskupa. Te njegove riječi izričem ovog ćasa kao svoje riječi i dodajem, ne osjećam se mogućim izreći ni dio onoga što ovoga časa nosim u sebi, što pred ovim događajem nosi u sebi cijela naša biskupija, svećenici i svi, čini mi se, baš svi ljudi grada Šibenika i cijele biskupije u čije ime govorim. Čak štoviše, svjedoci smo kako se ovih dana od kako se pronjela vijest o njegovoj smrti u ovaj grad, u ovu katedralu iz cijele domovine Hrvatske i iz mnogih krajeva svijeta, slijevaju rijeke sućuti ispunjene ganućem, tugom, jecajima, ali nadasve udivljenjem i zahvalnošću Bogu za tako raskošno veliki dar biskupa Srećka Badurine. Vjerujemo i Gospodinu ga ovog časa prikazujemo kao naše zajedničko uzdarje, naš zajednički hvala i blagoslov.
12. svibnja 1930. godine Gospodin je blagoslovio i obdario Pavu i Sokolu Badurina prvim od jedanaestoro djece, u Lunu na otoku Pagu. Tu ga je Gospodin od samog početka darivao: ljubavlju obiteljskom, svetim krštenjem i ljepotom neba, mora i kamena Lijepe Naše. I vrlo je brzo učio da morem valja ploviti, da kamenom valja graditi a da Nebo, ono iznad, daje moru i kamenu i životu svjetlo, sjaj i ljepotu i smisao.
Zaplovio Srećko za tom svjetlošću, za zvijezdom, sa maslinom u ruci (onom iz njegova biskupskog grba) tražiti životnim morem Onoga koji je naš mir.
1942. godine ulazi u samostan franjevaca trećoredaca u Ogulinu. 1946. započima novicijat, 1952. polaže svečane zavjete, a 29. lipnja 1955. bi ređen za svećenika u Zadru.
Teološke nauke pohađa u Splitu i Zagrebu. 1965. godine polaže doktorat iz Teologije na Bogoslovnom Teološkom fakultetu u Zagrebu, a 1968. na Ambrozianumu u Rimu diplomira i moralno bogoslovlje.
Tijekom svog redovničkog i svećeničkog života obnavlja različite službe po župama i samostanima, u svojoj redovničkoj zajednici i na katoličkim učilištima u Hrvatskoj. Bio je kapelan, magistar klerika, gvardijan i direktor srednje škole u Odri, profesor na Katehetskom institutu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, generalni vizitator i kustos provincije, elan Prezbiterijskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije i profesor moralke na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci.
7. prosinca 1987. godine imenovan je šibenskim biskupom. 6. siječnja 1988. papa Ivan Pavao II. zaredio ga je u Rimu za biskupa, prvog u 600 godina dugoj povijesti reda franjevaca trećoredaca glagoljaša.
Svoju novu službu biskupstva, kako će sam reći, “ne mogu nego priznati iz vjere, iz crkvenosti sam sebi i drugima”. “Preuzimam svoju službu za vas i s vama. Želio bih se dušom i srcem, čitavim svojim bićem ukorijeniti u novu kršćansku zajednicu kamo me Bog šalje. Želio bih da se uzajamno sve bolje upoznamo i zavolimo ljubavlju Kristovom… Valja mi se uživjeti u tjeskobe i nade, poistovjetiti se s ljudskom i kršćanskom baštinom naše biskupije, rekao je u nastupnom govoru u Katedrali. Tako je počeo, (danas znamo i dovršio) dušom i srcem ukorjenjivati se a onda rasti, rasti, rasti…, do zrelosti do Veličine pred kojom danas evo s udivljenjem i poštovanjem stojimo. Najčešća riječ koja je ovih dana izgovorena, napisana, svjedočena o biskupu Srećku, bila je upravo ova: Bio je Velik. Nikada nisam doživio da se ta riječ iskrenije izgovara: sa uvjerenjem, doživljeno, sa ganućem i suzama, rekao bih čudno – sa radosnom tugom, ali i s ponosom. To je bio NAŠ BISKUP. Ne po mjesnom ili nacionalnoj ili čak vjerskoj pripadnosti, nego naprosto NAŠ BISKUP. Svjedoče to bezbrojni izrazi sućuti koji ovih dana stižu u našu biskupiju sa svih strana.
Bog nam ga je poslao baš kad nam je trebao takav čovjek, vjernik, svećenik, biskup: Velik za velike i presudne događaje naše vjerničke, biskupijske i domovinske povijesti u koju smo upravo ulazili… U svim tim događajima bio je zaista Osoba, velika i zrela, odgovorna.
Znak veličine je životom stajati iza svojih riječi, djela i ponašanja, cijelim životom stajati iza svoga uvjerenja, svoje vjere i to u vrijeme i nevrijeme, u zgodno i nezgodno vrijeme, u miru i nemiru, u dobru i zlu, pred malim i velikim, moćnim i nemoćnim, pred prijateljem i neprijateljem, istomišljenikom ili ne. Takav je bio biskup Srećko.
Znak veličine je jednostavnost koja je plod mudrosti životne. Zato su ga jednako dobro razumjeli, prihvaćali i cijenili i uvažavali najpriprostiji i najumniji ljudi dobre volje, ali i ljudi zle volje i zločeste volje, dobrih i zlih namjera. Takav je bio naš biskup.
Znak veličine je znati osluškivati i slušati i to osobno, poistovjećujući se, ulazeći u probleme sa svih strana, u dubinu, širinu, visinu i daljinu, unoseći ga u izvanrednu sposobnost ustrajne analize svoga uma i još više u svoje široko srce, da bi ponudio pravu riječ, savjet, pa i zahtjev, opomenu ili zapovijed.
Znak veličine i svetosti je biti malen, skroman, pripost, otvoren i najprije i iznad svega jedinome Velikome i Svetome Bogu, njegovoj Utjelovljenoj Riječi i snazi njegova Duha. Biskup Srećko htio je svu svoju mudrost crpiti iz mudrosti Riječi Božje, iz mudrosti Crkve, iz bogatstva njezine liturgije i povijesnog iskustva. Zato premda je svojom mudrošću i pronicljivošću stajao visoko među mnogima, nitko se nije kraj njega osjećao ponižen, nevažan, omalovažen ili odbačen. Susret s njime uvijek je bio događaj koji se pamti, od koga se bogatiš duhovno, koji te uzdiže, ohrabruje, učvršćuje. Bio je zaista velik u toj svojoj skromnosti i Božjoj malenosti koja je osvajala svakoga.
Znak veličine je stamenot, čvrstina na koju se s punim povjerenjem možeš osloniti i nasloniti, bez straha i punom sigurnošću. To su osjećali svi i pojedinci i zajednice, ustanove i društva, udruge i stranke, ljudi iz kulture, znanosti, politike, ljudi iz Crkve napose, bezbrojni koji ovih dana upravo sve to svjedoče. Tek sad otkrivamo dokle je sve sezala i koliko je značila njegova riječ, njegova nazočnost, njegova opomena, savjet, njegove vizije, procjene, njegovi postupci…
Znak veličine je stajati hrabro pred svim izazovima života, neustrašivo s ljubavlju i samoprijegorom. On je to činio na posebno mudar, kršćanski način i onda kad se slamao sistem koji je ubijao dušu hrvatskoga naroda, u danima kad je trebalo stajati pred barikadama i balvanima, pred agresijom i okupacijom. Prelazio je barikade one na cestama, ali one u dušama i glavama, opominjao, zaklinjao, molio, štitio… Bio je zbog toga često neshvaćen i osuđivan čak. Ali ga to nije ni malo poljuljalo. Punim snagama svih svojih sposobnosti, branio je pravo svoga hrvatskoga naroda da bude slobodan, svoj, kakvo pravo imaju i drugi narodi svijeta. Obraćao se snažnim apelima, koji su drmali savjesti mnogih svjetskih moćnika, ali je nadasve bio sa svojima. Prvi je stizao na ruševine, plakao u ranjenoj katedrali nad svim ranjenim i srušenim crkvama biskupije, razgovarao s ljudima, ranjenicima, prognanicima, izbjeglicama, ražalošćenima… U dimu, u noći što se bila spustila nad gradom, biskupijom i domovinom bio je svjetlo i nositelj kršćanske nade i utjehe. Iz najvećeg užasa izranjao je njegov čvrsti duhovni lik što je donosio i pronosio mir Božji u ljude, grad, biskupiju, domovinu. On je postao naš mir.
Tako je nastavio i u danima kad su posljedice užasnog rata prijetile duhovnom katastrofom, kad su se rađali rušilački porivi osvete i mržnje. Kako je sam bio nenadmašan u praštanju uvreda i sumnjičenja, u spremnosti započeti iznova, spajati suprotnosti, tako je to propovijedao, tražio od svih vjernika i ljudi dobre volje…
Sve to i još mnogo toga što nije moguće ovoga časa izreći, što ćemo tek otkriti, vjerovao je, propovijedao, živio i sve nas učio do kraja do Križa, do smrti naš biskup Srećko. Vjerujemo sada da nije slučajno što je njegova zadnja sveta misa bila baš na blagdan svetoga Križa u Ogulinu, u subotu u Ogulinu. Na Križu je umro Krist Isus, ne smrću nego najvećeg dobitnika. To je bio najveći dar Božji ovoj zemlji. A mi želimo vjerovati da je naš veliki biskup Srećko bio veliki božji dar našoj Crkvi. U vjeri u uskrsnuće prihvaćamo njegov život i preranu i iznenadnu smrt kao dar, poklon Šibenske biskupije Crkvi i domovini Hrvatskoj.
Njegova zadnja napisana poruka bila je Pismo vjeroučenicima: Po svojoj dužnosti svake nedjelje prikazujem sv. Misu za sve vjernike šibenske biskupije. Posebno ću moliti za vas, naše učenike, za vaše učitelje i profesore, za vaše roditelje i odgojitelje. Vi također molite. Treba također da se trudite i da savjesno vršite svoje sadašnje dužnosti. Tako ćemo zajedno napredovati i razvijati se u znanju i u dobroti. Pozdravlja vas i blagoslivlja vaš biskup. Zadnja pak njegova riječ koju nam je, kad smo u ponedjeljak, 16. rujna don Marijo i ja bili kod njega u bolnici rekao već umornim, ali punim srcem bila je “Idite i čuvajte mi biskupiju”. Dragi oče biskupe, neka je blagoslovljen Gospodin za sve što nam je kroz tebe učinio. Moli se za nas kako si to i ovdje činio, za sve nas, za svoju biskupiju, i cijelu domovinu. Čuvaj svoju biskupiju šibensku. Hvala ti. Amen.

ZAHVALA SVIMA KOJI SU SUDJELOVALI U BOLI RASTANKA

Prigodom iznenadne smrti potpredsjednika HBK mons. Srećka Badurine, šibenskog biskupa, brojne ustanove, uglednici i poštivaoci pokojnog biskupa uputili su izraze sućuti Biskupskoj konferenciji i njenom predsjedniku zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću. U nemogućnosti da svakome pojedinačno pišemo ovim izražavamo, također i uime kardinala Kuharića, toplu zahvalnost za sudjelovanje u boli rastanka s vrlo poštovanim i uglednim biskupom Srećkom Badurinom.
Mi vjerujemo da ga je Uskrsnuli Gospodin primio k sebi i rekao mu: “Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga”.

Tajništvo HBK