1. Uvod: Crkva sa stavom „nulte tolerancije“

Budući da je Papa Franjo pozvao Predsjednike biskupskih konferencija na susret u Vatikanu, učinilo mi se prigodnim reći nešto o skandalima zlostavljanja, kao i potrebnim smjernicama za postupanje u takvim i sličnim situacijama. Ne treba ni govoriti kako vijesti o skandalima koji su otkriveni u Čileu, Americi, Njemačkoj, Irskoj, uznemiruju svakoga vjernika. A komentari su sadržani u riječima sablazni, zgražanja, prijezira, srama i stida. Iako je govor o iskorištavanju maloljetnika, pa se piše o pedofiliji, pokušat ću temeljem objavljenih uradaka pokazati kako je problem kompleksniji i širi.

Pedofiliju se smatra spolnom nastranošću i seksualnom perverzijom, a medicina je svrstava u kategoriju duševnih i spolnih poremećaja. Takve su bolesti i nastranosti stare koliko i ljudska civilizacija, počevši od grčke i rimske do sumerske i babilonske. Nije pedofilija, dakle, izum našeg vremena. Ali, specifikum je ove naše civilizacije što se te bolesne sklonosti, i ako ćemo ih nazvati pravih imenom, zločinstva prema djeci, u nekim zemljama htjelo „ozakoniti, legalizirati“. Nije nepoznato da npr. u Nizozemskoj postoji stranka NVD (Ljubav, sloboda i raznolikost) koja traži dekriminalizaciju spolnih odnosa s djecom starijom od 12 godina. To je strašno. Svaki vjernik i pravi humanist mora se stidjeti što pripada kulturnom krugu europske civilizacije koja se poziva na kršćanske korijene.

Premda nas kao vjernike uznemiruju česti novinski napisi o skandalima svećenika diljem svijeta, možda ponekad i s ciljevima da se Crkvu ponizi i osramoti pred ljudima, valja priznati da je dobro što se to zlo razotkrilo i iznijelo na svjetlo dana. Iako se radi o malom postotku iz ukupnoga broja klerika, posebice u odnosu na slučajeve u drugim društvenim skupina, to nas ne treba tješiti. Umjesto negativnoga naboja prema onima koji su se usudili o tome govoriti, valja tom fenomenu „zločina protiv čovječnosti i morala“ pristupiti i s pozitivne strane motrišta. Onako kako su to učinili umirovljeni papa Benedikt XVI. i papa Franjo, kojima smo duboko zahvalni što su zauzeli jasan i kategorički stav glede zlostavljanja maloljetnika i nazvali to pravim imenom: ne samo bolest, nastranost i devijacija, nego zločin. A uz to, odredili su „nultu toleranciju“ prema tim gnjusnim činima kao i stroge sankcije prema počiniteljima. I posebice strožu selekciju kod primanja u sjemeništa i bogoslovije kako se ne bi „ušuljali ili zalutali“ oni kojima tamo nije mjesto.

Što nam je sada činiti i koje mjere poduzeti da se pošast zlostavljanja ne širi? S obzirom na probleme u svijetu i patnju koju zbog toga osjećamo, držimo kako bi bilo potrebno činiti i razmišljati o nekim preventivnim mjerama koje će pomoći u kriznim situacijama. Čini mi se potrebnim i provedivim nešto od sljedećih mogućih preventivnih mjera:

– Neka se uz odgojno-obrazovne teme u sjemeništima govori i o mogućem području nastranog i patološkoga ponašanja u života klerika;

– Isto to valjalo bi posvijestiti i na susretima i predavanjima svećenicima.

– Na susretima s roditeljima otvoreno popričati o temi zlostavljanja djece. Tu bih poželio da o tomu govore ljudi od struke i vjernici (competenti e credenti).

– Tema je općeg interesa pa je potrebna suradnja Crkve i civilnog društva u zaštiti djece.

– I dodao bih na koncu potrebu promjene ili nadopune Crkvenoga kaznenoga prava, za koje bih poželio da bude takav da za bilo kakvo zlostavljanje maloljetnika ili zataškavanje slučajeva uslijedi automatsko otpuštanje iz kleričkog staleža.

Kada slušamo ili čitamo patnju i prazninu onih koje su klerici zlostavljali, njihovu opravdanu ljutnju i bijes, kao i nepovjerenje prema Crkvi, osjećamo ujedno sram i stid zbog vlastitih kolega koji nisu bili pastiri Božji, već su zloupotrijebili svetu službu i oštetili najslabije. I nanijeli duboke rane na mističnom Tijelu Kristovu. U tom duhu valja gledati i razumjeti ove preventivne mjere o kojima sam zborio.

Podsjetio bih ovdje da je Kongregacija za nauk vjere davno izdala naputke kako postupati u slučajevima kad se sazna za spolno zlostavljanje maloljetnika. Prema tim smjernicama isto su učinile i biskupske konferencije, među kojima i naša, a smjernice su objavljene 5. lipnja 2013.  godine i mogu se konzultirati na mrežnoj stranici HBK. Prema tim smjernicama dužnost je biskupa nakon potvrđene informacije, prijaviti slučaj Kongregaciji za nauk vjere. Ona je, naime, sebi pridržala takve kazuse, te nakon što prouči, provjeri i ispita slučaj, odlučuje kako voditi proces ili pak delegira mjesnoga biskupa ili nekoga drugog da to provede.

2. Nešto podataka iz svjetovnoga tiska

U kontekst suvremene kulturalne klime vidjeli smo kako neke stranke, udruge i pojedinci smatraju da „spolni odnos s djecom“, pedofilija biva „normalnim činom“ koji valja podržavati i zakonom štititi.  Seks je, naime, kao „puki instrument požude i ugode“ stavljen visoko na listi prioriteta vladinih i nevladinih udruga i nekih privatnih institucija. A posljedice takvih abuzusa i moralnih devijacija u ponašanju pomažu i čine da se u društvu sve dopušta. Tako u godišnjem izvješću UN od prije trinaest godina (2006.), u UN-ovoj „općoj studiji o nasilju nad djecom“ stoji kako se „godišnje 150 milijuna djevojčica i 75 milijuna dječaka ispod 18 godina prisiljava na spolne odnose i ostale oblike spolnog zlostavljanja“. A milijun i osam stotina tisuća djece biva prisiljavano na prostituciju i pornografiju, dok se milijun i dvjesta tisuća djece prodaje u roblje za dječji rad, uključujući tu i žrtve seks-turizma. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije donose kako u svijetu ima četrdeset i dva milijuna pobačaja godišnje. I sve to „u ime pravnih stečevina suvremene civilizacije i napretka“.

Ne „otkrivam toplu vodu“ ako kažem da se svakim danom osjeća sve jača „antikršćanska vizija svijeta“ prema kojoj ljudski život nije svet, pa nema potrebe štititi ga u majčinoj utrobi. Na religiju se gleda kao na „relikt prošlosti“ koji nema pravo „zadirati u privatne živote“ i „diktirati pravila i odredbe ljudskoga ponašanja“. Pred tim ozbiljnim kulturološkim i antropološkim izazovima Katolička crkva s Papom na čelu jedina je između društvenih institucija koja se svom snagom i bez kompromisa bori protiv moralne sramote, izopačenosti i degradacije ljudskoga dostojanstva. Vjerna svom učiteljskom poslanju, ona brani, zagovara i promovira svetost života, a posebice u pogledu spolne čistoće, utemeljene na Riječi Objave, zdravoga razuma te moralnih i etičkih vrijednosti koje proizlaze iz prirodnoga i božanskoga prava. Istina, zbog ranjivosti ljudske naravi i posljedica Istočnoga grijeha, „duh nečistoće okužio je živote nekih svećenika Katoličke crkve i oni su postali plijenom medija“, govorio je papa Benedikt XVI., koji je i prije nego je postao papa bio odlučan „očistiti Crkvu od te prljavštine“ (govor u Subiacu, 1. travnja 2005.). A kao Papa djelovao je „nepopustljivo i beskompromisno protiv svakoga tko je okaljao ne samo čast i dostojanstvo svećeničkog poziva“ nego i integritet žrtava koje su zlostavljali. U pismu Crkvi u Irskoj, on je nazvao „izdajicama sve one koji su krivi za spomenuta zlostavljanja“ i najavio „stroge inspekcije u biskupijama, sjemeništima i crkvenim organizacijama“.

Svima je jasno da milijuni zlostavljane djece diljem svijeta nisu žrtve katoličkih svećenika, nego različitih udruga i zajednica, oženjenih i neoženjenih pojedinaca, a nerijetko i vlastitih roditelja. No, ovo vrijeme valja proživjeti kao „vrijeme čišćenja“ uz ono svetopisamsko upozorenje: „Budite trijezni i bdijte. Jer, vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje”. (I Pt 5: 8-9). U tom vidu naš otpor i naša borba nije protiv krvi i tijela, „nego protiv Vlasti i Poglavarstava, protiv Vrhovnika mračnoga svijeta; protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6: 12). Crkva se ne boji napada i nasrtaja neprijateljskih jer Isus je glava Crkve. Njegovo obećanje dano Petru, vrijedi i danas. I tiče se i sadašnjega pape Franje: „A ja tebi kažem, Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. I vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima” (Mt 16: 18-19). Kad su vojnici razapeli Isusa, mislili su da je time njegova priča završena. A znamo kako je s događajem „odvaljenog kamena“ zapravo tek započela.

3. Popravna sredstva za izlazak iz tame

Rekao sam da pred ozbiljnim kulturološkim i antropološkim izazovima našega doba Crkva se bori protiv Vrhovnika mračnoga svijeta. Ali i protiv navedene „moralne sramote, izopačenosti i degradacije ljudskoga dostojanstva“. Vjerna svom učiteljskom poslanju, ona brani, zagovara i promovira svetost života. To se posebice odnosi u pogledu spolne čistoće, utemeljene na Riječi Objave, zdravoga razuma te moralnih i etičkih vrijednosti koje proizlaze iz prirodnoga i božanskoga prava. Mjere i kažnjiva djela protiv šeste Božje zapovijedi nalazimo opisane u kanonu 1395. Ljudi imaju pravo vidjeti lice Crkve kod svojih pastira s ispravnim stavom prema spolnosti kao Božjem daru. A kada klerik ustraje u sablazni i grijehu (incesta, preljuba, homoseksualnih odnosa i sl.), Zakonik kanonskoga prava predviđa višestruke kazne, sve do otpusta iz kleričkog staleža.

I dok smo pogođeni ovim strašnim skandalima povezanim s crkvenim službenicima, pa osjećamo stid i sram, prijezir, žalost i tjeskobu, zahvalni smo Bogu što smo u ovo mračno vrijeme imali svijetle figure Petrovih nasljednika da nas potaknu, ukore, ohrabre i usmjere pravim putovima Božjim. I da činimo sve u zaštiti jadnih žrtava koje trpe i pate zbog nezasitne pohote izgrednika, pa njihove prekršaje s pravom nazivamo „zločinima protiv čovječnosti“ koji u nebo vape.

No, nije dovoljno to što Crkva čini. Potreban je jači angažman društva, državnih institucija koje imaju oruđe represivnih mjera (sudstvo, zatvor i policija). I potrebno je djelovati neovisno, ali i u koordinaciji, kako počinitelji takvih zala ne bi imali šanse da ih i dalje čine. Valja činiti i poduzimati sve, kako preventivno tako i represivno, da se zlostavljanja spriječe, a djeca budu pošteđena strašne drame. Tko će zaštititi one milijune „djevojčica i dječaka koje se prisiljava na spolne odnose, na prostituciju i pornografiju, na prodaju kao roblje“?! (Izvješće UN 2006.)

Vidimo i čitamo da je Katolička Crkva u pojedinim biskupijama diljem svijeta „ponižena i medijskim neugodnostima izložena“. Netko će reći „s pravom, jer od nje i njezinih članova i službenika očekuje se da budu uzori, primjeri i svjetla dobrote i morala“. Uz osjećaje stida, poniženosti i srama zbog klime i atmosfere u kojoj se zatekla Crkva, kako zbog nečasnih djela svoje djece, tako i zbog sramotne izloženosti u novinskim uradcima domaćih i svjetskih medija (neki kažu kako tako negativnih napisa nije bilo ni u vrijeme nacizma i komunizma).

No, svemu tomu usprkos, osjećam da će ubrzo završiti ova tjeskobna moralna drama. A istinska Kristova Crkva ponovno će po svojim zauzetim sinovima i misionarima Isusove dobrote zasjati pravim svijetlom Duha Božjega koje razbija tamu mraka. Duh Sveti već izlijeva obilje svoje milosti na zemlju grijeha i tame. I spreman je pomoći svima koje je Zloduh zaveo u tamu nečistoće grijeha i bludnosti.

Siguran sam kako naši vjernici priželjkuju i na tu nakanu mole da završi ovaj „moralni nered i idejna konfuzija“, a ljudi otkriju pravu istinu o svojoj sudbini i budućnosti. Posebice da suvremeni čovjek, koga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, upozna i prihvati izvore milosti koje mu Crkva po sakramentima nudi. Jer, samo preporođen snagom Duha Svetoga čovjek može zasjati na putu i hodu prema svetosti života.

U tom vidu gledam i nas, braćo svećenici, s osjećajem zahvalnosti što se oko Božje zaustavilo na nama s povjerenjem. On nas je, dakle, izabrao, pomazao i poslao dijeliti svete Tajne i odgajati narod Božji. I dok sa strepnjom pjevamo „O Bože, zar si pozvao mene“, otvorimo dušu i srce, pa molimo neka nas Duh Božji prati na tom svetom i časnom zadatku.

Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, 48. svećenička skupština Zadarske nadbiskupije, Zadar, 13. veljače 2019.