Od oca k ocu

Uvodno biblijsko čitanje: “To sam vam zborio u prispodobama. Dolazi čas kad vam više neću zboriti u prispodobama, nego ću vam otvoreno navješćivati o Ocu. U onaj dan iskat ćete u moje Ime, i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sâm vas Otac ljubi, jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu” (Iv 16,25-28).
1. “Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu” (Iv 16,28).
Tim Isusovim riječima danas započinjemo novi niz kateheza usredotočenih na osobu Boga Oca, slijedeći tako tematske naznake iz Tertio millennio adveniente za pripravu na Veliki jubilej godine 2000.
U nizu prve godine razmišljali smo o Isusu Kristu jedinome Spasitelju. Jubilej je, doista, ukoliko je proslava dolaska Sina Božjega u ljudsku povijest, snažno kristološki označen. Razmišljali smo o značenju vremena, koje je dostiglo svoje žarište u Otkupiteljevu rođenju prije dvije tisuće godina. Taj događaj, dok započinje kršćansku eru, otvara također novo razdoblje obnove čovječanstva i svemira, u očekivanju posljednjeg Kristova dolaska.
Susljedno, u katehezama druge godine priprave na jubilarni događaj, naša je pozornost bila usmjerena na Duha Svetoga kojega je Isus poslao od Oca. Promatrali smo ga u djelu stvaranja i u povijesti, kao Osobu-Ljubav i Osobu-Dar. Istaknuli smo njegovu moć, koja izvlači iz kaosa svemir bogat redom i ljepotom. U njemu je priopćen božanski život i s njim povijest postaje hod prema spasenju.
Sada želimo živjeti treću godinu priprave na već skori Jubilej kao hodočasnici prema kući Očevoj. Želimo se tako staviti na put koji polazeći od Oca, nanovo vodi stvorove k Ocu, prema naumu ljubavi potpuno objavljene u Kristu. Hod prema Jubileju ima se proširiti u veliki čin pohvale Ocu (usp. Tertio millenio adveniente, 49) tako da se u njemu proslavi cijelo Trojstvo.
2. Polazište našeg razmišljanja su evanđeoske riječi, koje nam u Isusu pokazuju Sina i Objavitelja Očeva. Njegov nauk, njegovo služenje, sam način njegova života, sve u njemu nanovo upućuje k Ocu (usp. Iv 5,19.36; 8,28; 14,10; 17,6). On je središte Isusova života, a Isus je pak sa svoje strane jedini put da se stigne k Ocu. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Isus je susretište ljudskih bića s Ocem, u njemu je postalo razvidno: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda govoriš: #!Pokaži nam Oca#!? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?” (Iv 14,-10).
Najizražajnije očitovanje tog Isusova odnosa s Ocem je u njegovu uskrslom stanju, vrhuncu njegova poslanja i temelju novoga i vječnog života za sve koji u njega vjeruju. Ali zajedništvo između Sina i Oca, kao i između Sina i vjernika, prolazi kroz otajstvo Isusova “podignuća” prema značajnom Ivanovu evanđeoskom izričaju. S izrazom “podignuće” evanđelist pokazuje kako razapinjanje tako i Kristovu proslavu; oboje se odražava na vjernika: “I Sin čovječji ima biti podignut, da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (Iv 3,14-16).
Taj “život vječni” nije drugo doli sudjelovanje vjernika u samom životu Isusa uskrslog i sastoji se u uključenju u to kolanje ljubavi koje sjedinjuje Oca i Sina, koji su jedno (usp. Iv 10,30; 17,21-22).
3. Duboko zajedništvo u kojem se susreću Otac, Sin i vjernici uključuje Duha Svetoga. On je doista vječna veza koja sjedinjuje Oca i Sina te zahvaća ljude u to neizrecivo otajstvo ljubavi. Darovan kao “Tješitelj”, Duh “stanuje” u Kristovim učenicima (usp. Iv 14,16-17), uprisutnjujući Trojstvo.
Prema evanđelistu Ivanu, upravo u kontekstu obećanja Duha Branitelja Isus kaže učenicima: “U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom, i vi u meni i ja u vama” (Iv 14,20).
Duh Sveti je onaj koji uvodi čovjeka u otajstvo trojstvenoga života. “Duh istine” (Iv 15,26; 16,13) djeluje u srcu vjernikâ, čineći da u njihovoj pameti zablista Istina koja je Krist.
4. I sveti Pavao ističe tu našu usmjerenost Ocu u kreposti Kristova Duha koji prebiva u nama. Kod apostola je riječ o pravom posinovljenju, koje nam dopušta zazivati Boga Oca istim obiteljskim imenom kao Isus: Abba (usp. Rim 8,15).
U tom novom dosegu našega odnosa s Bogom zahvaćeno je cijelo stvorenje koje “sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih” (Rim 8,19). Stvorenje također uzdiše i muči se u porođajnim bolima” (Rim 8,22), u očekivanju potpunoga otkupljenja koje će ponovno uspostaviti i usavršiti sklad svemira u Kristu.
U opisu tog otajstva, koje s Ocem sjedinjuje ljude i sve što je stvoreno, Apostol izražava Kristovu zadaću i djelovanje Duha. Doista po Kristu, “slici Boga nevidljivoga” (Kol 1,15), sve je bilo stvoreno.
On je “početak, prvorođenac od mrtvih” (Kol 1,18). U njemu se “uglavljuju” sve stvari, na nebu i na zemlji (usp. Ef 1,10), i na njemu je da ih preda Ocu, da Bog bude “sve u svemu” (1 Kor 15,28). Taj hod čovjeka i svijeta prema Ocu podupire moć Duha Svetoga, koji dolazi u pomoć našoj nemoći i “zauzima se za nas neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26).
Novi nas zavjet tako s puno jasnoće uvodi u to kretanje od Oca k Ocu. To želimo promišljati s posebnom pozornošću u ovoj posljednjoj godini priprave na Veliki jubilej.