Prvi dio susreta održan je u gospićkoj katedrali Navještenja BDM gdje je ujutro pokorničko bogoslužje predvodio don Mihovil Kurkut, salezijanac i potom su svećenici ispovijedali. Euharistijsko slavlje počelo je zazivom Duha Svetoga za blagoslovljen i uspješan početak nove školske i vjeronaučne godine, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s generalnim vikarom, predstojnikom Katehetskog ureda i domaćim župnikom Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, preč. Lukom Blaževićem, ravnateljem Caritasa, fra Ivanom Šimuncem, župnikom u Gračacu, vlč. Perom Jurčevićem, župnikom i vjeroučiteljem u Kosinju, don Mihovilom Kurkutom, predavačem, don Anđelkom Kaćunkom, župnim vikarom, posluživali su bogoslovi Karlo Špoljarić i Marko Butković.

Biskup je propovijed počeo Isusovim pozivom prvih učenika kako to opisuje evanđelist Luka čije se izvješće o tom pozivu razlikuje od ostalih evanđelista Mateja, Marka i Ivana. „Prvi učenici su se za Isusa opredijelili nakon čudesnog događaja ulova riba. Možemo reći da je taj događaj bio izvjesni šok koji je uzdrmao nutrinu učenika i promijenio njihov životni smjer. Nema promjene života bez jednog oblika unutarnjeg stresa. Čovjek ga mora doživjeti na jedan posebniji način i odjek toga dopre do središta njegovog bića. Stoga, važno je dobro pred Bogom promeditirati neke jake događaje našega života. Oni mogu biti radosni ili mučni, ali trebamo dokučiti njihovu poruku“, pojasnio je biskup.

„Isus naviješta narodu Radosnu vijest na obali Genezaretskog jezera gdje je puno svijeta koji ga odasvuda pritišće. Isus vidi lađu iz koje su ribari izišli i krpali svoje mreže, puni tjeskobe jer su cijelu noć lovili i ništa nisu ulovili. Vlasnik lađe bio je Šimun, koji će kasnije postati Petar. Isus ulazi u njegovu lađu i moli da malo otisne od kraja, da bi ga i oni koji su dalje mogli čuti. Nakon navještaja, Isus pristupa Šimunu i govori mu s velikim uvjerenjem, neka sada pođe loviti. Šimun je iskusni ribar, to mu je zanimanje od djetinjstva i razumije se u taj posao. On zna da je ribu lakše loviti noću nego danju, a poznaje dobro i sve tehnike tog posla te Isusu odgovara kako su cijelu noć lovili i ništa nisu ulovili. A onda dodaje: ‘Na tvoju riječ bacit ću mreže.’ Ove Šimunove riječi nisu izričaj njegove velike vjere nego zapravo, znak nevjere, zbog čega je poslije tražio oproštenje. Ove njegove riječi značile su: ‘Na tvoju riječ bacit ću mreže pa ćeš vidjeti da je uzalud, da nema smisla (…) Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale.’ Lk 5, 5-7). Nakon svega, šokirani su tolikim ulovom riba. Shvatili su da to nije slučajno, s njima je čovjek Božji i on je uzrok tog čuda. Čudo je, zapravo proizvela snaga Božje riječi. ‘Na tvoju riječ bacit ću mreže’, veli Šimun u svojoj nevjeri. Ali je poslije dobro razumio kolika je snaga u Isusovoj riječi. Nešto kasnije Petar je to jasno ispovjedio kada su neki učenici počeli napuštati Isusa, i kada im je Isus to ponudio. Petrov odgovor bio je: ‘Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!’ (Iv 6,68). Nakon svega što se dogodilo, Šimun Petar pada na koljena i moli oproštenje za svoju nevjeru. Vidi se iz svega kako je Bogu drag čovjek koji se zna kajati. S takvim čovjekom Bog može imati velike planove. Kad je čovjek siguran u sebe, u svoje sposobnosti, lako dođe u situaciju da premalo računa s Bogom. Isto tako, kad se nađe u nekim teškim momentima koje nadilaze njegove snage, lako završi u beznađu i očaju. Nije rijetkost čuti: ‘Ni Bog mi ne može pomoći.’ Tamo gdje manjka vjere, nema niti čuda. Naći ćemo i u Evanđelju na više mjesta gdje se izričito kaže da Isus zbog njihove nevjere nije učinio puno čudesa. Čovjek vjere u životu se nikada ne predaje jer zna da Bogu nije ništa nemoguće. Nije, s gorega, zapitati se: jesmo li i mi, u našem životu, pali na koljena i kajali se zbog grijeha nevjere? A nepovjerenja u Božju riječ bilo je, itekako. Na koncu, kada molimo Boga, kakva su naša očekivanja? Često, a možda i redovito, idemo na svetu misu ili sakramente ništa ne očekujući. Sve što nas zanima je, do kada će misa ili susret trajati? Bog nas ne želi minimalistima. Mi Bogu preporučamo ovu novu školsku godinu, ali moramo i vjerovati da, uz Božju pomoć, možemo učiniti velika djela, oslonimo li se na njegove snage“, poručio je mons. Križić.

„Nakon što je Šimun Petar pao na koljena, tek tada dolaze Isusova velika obećanja. Prvo mu veli: „Ne boj se!“ Šimun prihvaća u životu novi smjer, opredjeljuje se za Isusa, ali mu nije jasno kamo ga taj put vodi. Šimun dobro zna što napušta: profesiju od koje se ne može obogatiti, ali može pristojno živjeti. Međutim, ne zna što prihvaća i to izaziva određeni strah. U jednom trenutku straha u hodu za Isusom Petar pita: ‘Mi smo ostavili sve i pošli za tobom, što ćemo za to dobiti?’ On je opet u krizi povjerenja u Isusa, jer je čudo ulova riba brzo zaboravio. Čini se da sada želi Isusu ispostaviti račun za dosadašnje nasljedovanje koje mu nije plaćeno. Nažalost, često je i nama novac jedino uvjerenje da smo od Boga nešto dobili. Taj ‘Ne boj se’, Isus će još morati puno puta ponoviti. Vjera poznaje svoje tame i svoja klonuća u kojima sumnje prevladaju. Svi mi moramo se s tim boriti, kako je rekao papa Benedikt XVI. mladima u Loretu: ‘I mi poznajemo tame u našem suživotu s Bogom.’ U ovom trenutku Isus Petru naviješta sadržaj njegovog poslanja: ‘Od sada ćeš ljude loviti.’ Ne vjerujem da je Petar razumio značenje ovih riječi. Razumio ih je puno kasnije, ali je sigurno o tome dugo razmišljao“, rekao je biskup.

Vjeroučiteljima je poručio: „Dragi vjeroučitelji, ovo je i vaše poslanje. Nimalo lako. Nemojte se čuditi ako vas nekada spopadne umor, ako nekada i povjerenje u Boga dođe u krizu. Dogodi se često, da usprkos svim nastojanjima i žrtvi, rezultati izgledaju nikakvi. Nemojte se obeshrabriti. Sijte dobro, to sjeme jednom će negdje izniknuti. Možda vi to nećete vidjeti, ali to nije ni važno. Računajmo s Božjom pomoći: budite sigurni, kada dođu neke nemoći i krize, Bog uvijek nađe način kako nas ohrabriti, daje nam znakove svoje blizine da shvatimo kako sve ima smisla, pa i naša klonuća. Uz ‘Ne bojte se’, uvijek je i njegovo jamstvo: ‘Ja sam s vama u sve dane’. Ostaje jedino pitanje naše vjere da u najvećim tamama ne posumnjamo u ovu istinu, da se ne predamo. Stoga, u ovom trenutku i ja vama jamčim molitvenu podršku kao Pavao za članove Crkve u Kolosu, kako smo čuli u prvom čitanju, jer ste vi Crkvi, odnosno Isusu, jako važni te uzimam njegovu molitvu kao svoju za vas: ‘Neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svijetlosti’“.

Vjeroučitelji su molili Molitvu vjernika. Pjevanje je predvodio, uz glazbenu pratnju, vjeroučitelj Franjo Puškarić. Biskup je na kraju mise podijelio vjeroučiteljima kanonske mandate za novu vjeronaučnu godinu.

Nakon mise, radni dio susreta nastavljen je u vijećnici Biskupskog ordinarijata gdje je okupljene pozdravio predstojnik Katehetskog ureda mons. Marinko Miličević. Biskup Križić zahvalio je vjeroučiteljima za njihov rad i zalaganje koje je Crkvi dragocjeno. „Nije lako u sekulariziranoj kulturi predavati vjeronauk. Problem predstavlja i manjak sati, iz godine u godinu, jer ima manje djece i manje razreda. Osobno sam na raspolaganju i pomoći gdje mogu. U konačnici moramo računati i s patnjom. Sv. Pavao veli da nam je Isus ostavio križ“, rekao je vjeroučiteljima biskup.

Predavanje „Vjerujemo li u vjeronauk?“ održao don Mihael Kurkut. Dao je analizu školskog vjeronauka, potrebu župne katehizacije, vjeronauka između ravnatelja u školi i uopće škole koja ne želi duhovnost te biskupa i Katehetskog ureda koji daju mandat za predavanje vjeronauka u školi. Često su vjeroučitelji i u zbornici između dvije vatre. Na prijelazu smo između vremena neslobode, još nismo zakoračili u novo, a ne želimo prošlost. Odgovornost vjeroučitelja je svjedočiti djeci ljubav, nahraniti ih onim što nam je u srcu, dati im smisao, oduševljenje. Moramo biti autentični. Svako znanje povezano je s vjeronaukom. Vjeronauk treba dati smisao života u vjeri i prenijeti djeci oduševljenje za vrijednosti. Isus nas poziva da, poput djece, budemo djetinje nevini, ponizni i otvoreni za novost evanđelja i života koji nam On nudi. Ostaje nam samo ono što je upisano u život kroz iskustvo i praksu. Nastojmo od djece stvoriti dobre osobe i kršćane. Učenje i naobrazba počinju i prije polaska u školu, a traju cijeli život, rekao je don Mihovil. Slijedila je rasprava. Potom je predstojnik Miličević zahvalio umirovljenim vjeroučiteljima za predavanje vjeronauka preč. Silviju Milinu u župi i školi u Sv. Jurju te s. Ljubomiri Lešić posljednjih godina djelatnoj u župi i školi Otočac, a ranije u Ogulinu i Slunju. Vjeroučitelji i Katehetski ured pripremili su im prigodne darove. Svima je uručen „Vremenik“ događanja u sljedećoj školskoj godini.