Okrugli stol moderirao je ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice o. Tvrtko Barun, a u raspravi su sudjelovali o. Jose Ignacio, SJ, ravnatelj europskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice u posebnom posjetu Hrvatskoj i regiji; Giuseppe DiCaro, predstavnik Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice; Alen Bowman, veleposlanik Kanade u Republici Hrvatskoj. Svoje iskustvo o integraciji u hrvatsko društvo s nazočnima je podijelila Iranka Donya Spanta. O. Barun istaknuo je kako se okruglim stolom htjelo uputiti na dobre prakse u integraciji izbjeglica u hrvatsko društvo kao i da bi se čulo kakva su iskustva ostalih zemalja koje imaju duže iskustvo u toj integraciji. „Pri tome je jako važna dobra suradnja vladinoga, nevladinog i civilnoga sektora kao i vjerskih zajednica”, istaknuo je o. Barun. „Svi imamo zajedno, svatko sa svoje strane, kvalitetne vještine, znanja i iskustva, neke principe i vrijednosti kojima možemo pridonijeti da bismo stvarali, izgrađivali održivi i učinkoviti sustav. Cilj je svima, i izbjeglicama i nama kao društvu koji pružamo tim ljudima utočište i sigurnost, da ta integracija bude što brža i učinkovitija, da te osobe koje su došle ovdje mogu primiti od nas, ali i dati od sebe ono što imaju i čime mogu zahvaliti društvu u kojem su našli sigurnost”.

Govoreći o aktualnoj situaciji u našoj zemlji, o. Barun podsjetio je kako je od 2006. godine, od kada postoji sustavi azila u RH, do danas sveukupno azil dobilo, ili međunarodnu zaštitu, 900 ljudi. Od tog broja njih između 200 i 300 je napustilo Hrvatsku. „Na kraju govorimo o brojci od 600-tinjak osoba koje dugoročno trenutačno ostaju u zemlji što je relativno mali broj nasuprot predrasudama koje možda imamo”, istaknuo je ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice. O. Jose Ignacio, SJ ravnatelj europskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice uputio je na neke najčešće poteškoće s kojima se susreću izbjeglice prilikom integracije u određena društva. Govorio je i o svome viđenju integracije izbjeglica u naše društvo. „U smislu integracije i tržišta rada su pomoć, vaša industrija i tvrtke trebaju radnike i to je dobra prilika. Vaš jezik nije jednostavan, težak je. U mnogim slučajevima oni moraju razviti svoje vještine, educirati se pa je tim cijeli proces više izazovniji, ali rekao bih da cijeli proces nije bitno različit od ostalih europskih zemalja”, rekao je o. Jose Ignatio. Veleposlanik Kanade u Republici Hrvatskoj Alen Bowman iznio je njihova iskustva u integraciji izbjeglica. Istaknuo je kako Kanada ima dugu povijest integracije, dodavši da kada se govori o zaštiti ljudskih prava i integraciji onda se Kanadu uvijek globalno ističe kao dobar primjer. Kao najvažnijim u procesu integracije iznio je uključenost šire zajednice kao i posebnih programa. „U Kanadi imamo program privatnog sponzorstva u kojemu Kanađani, razne civilne i vjerske skupine, same sponzoriraju dio potreba izbjeglica. Ponekad su to obitelji, a ponekad skupine zabrinutih građana. Dovoljno je da imate pet osoba koje su spremne pomoći i možete dovesti jednu izbjeglicu. To je vrlo uspješan način jer kada izbjeglica stigne već imamo grupu za potporu koja mu želi pomoći u integraciji. To je jedna uspješna lekcija koja dobro funkcionira u Kanadi”, rekao je veleposlanik Bowman. O svojoj integraciji u hrvatsko društvo govorila je Iranka Donya Spanta koja je već nekoliko godina u Hrvatskoj. Uočavajući potrebe i poteškoće s kojima se susreću izbjeglice prilikom integracije u naše društvo, s vremenom je počela pomagati drugima. I ona ističe jezik kao prvu i najveću prepreku u integraciji izbjeglica u naše društvo. Smatra kako je vrijeme učenja jezika koje im je omogućeno prekratko i preintezivno. Upravo iz tog razloga teško pronalaze posao, a time i sredstva za samostalan život.