Seminar je počeo molitvom Časoslova, koju je predvodio mr. sc. Ivan Andrić, nakon čega su uslijedila uvodna obraćanja. Okupljene je najprije pozdravio prodekan za znanost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu  prof. dr. sc. Šimo Šokčević. Tijekom triju dana kroz predavanja, radionice, rasprave i završni okrugli stol sudionici će promišljati o suvremenim izazovima svećeničkog poziva i služenja.

U uvodnom obraćanju Šime Šokčevića istaknuto je da tri ključna pojma iz naslova seminara – identitet, služenje i odgovornost – valja promatrati zajedno. Svećenički identitet ne iscrpljuje se u ulozi i zadaćama koje svećenik obavlja, nego proizlazi iz poziva i pripadnosti Kristu te se očituje u načinu života, služenja i susreta s drugima. U tom je kontekstu naglašena i važnost vjerodostojnosti, odgovornosti za povjerenu službu te spremnosti da se na stvarne okolnosti suvremenoga društva odgovori bez gubitka onoga što je bitno za svećenički poziv.

Okupljene je pozdravio đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić, koji je podsjetio na važnost trajne formacije, zajedništva prezbiterija, sinodalnosti i uzajamne potpore u odgovornom vršenju svećeničke službe. Naglasio je da trajna formacija nije dodatna obveza, nego sastavni dio zrelog i odgovornog življenja svećeničkog poziva, neovisno o godinama provedenima u službi.

Dobrodošlicu je uime Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu uputio i dekan prof. dr. sc. Ivica Pažin, istaknuvši da formacija svećenika podrazumijeva cjelovit osobni rast i trajno njegovanje poziva, ali i međusobnu brigu i zajedništvo. Govoreći o izazovima današnjega vremena, potaknuo je sudionike da suvremeni društveni i crkveni kontekst ne promatraju samo kao poteškoću, nego i kao prostor u kojemu treba tražiti nove putove vjerodostojnog svjedočenja kršćanske poruke.

Prvo predavanje, naslovljeno „Jesmo li na kraju snaga? Svećenički identitet između sigurnosti i ranjivosti“, održao je profesor fundamentalne teologije i prodekan za financije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu izv. prof. dr. sc. Davor Vuković. Polazeći od pitanja iz naslova predavanja, prof. Vuković osvrnuo se na promjene i izazove koji obilježavaju suvremeni društveni i crkveni kontekst te se odražavaju i na život i služenje svećenika.

Među njima je izdvojio ubrzani tehnološki i digitalni razvoj, promjene ustaljenih društvenih i crkvenih modela, sve izraženiji osjećaj umora i zasićenosti, ali i pojave ravnodušnosti, nezadovoljstva, ogorčenosti i gubitka motivacije. Govorio je i o preopterećenosti različitim obvezama, psihičkim i tjelesnim poteškoćama te različitim oblicima ovisnosti, upozorivši pritom i na problem zloporabe moći i slučajeve zlostavljanja koji su posljednjih desetljeća ozbiljno narušili povjerenje u Crkvu.

Nasuprot tim izazovima, kao temelj svećeničkog identiteta istaknuo je osobu Isusa Krista. Podsjetio je da se svećeništvo može ispravno razumjeti jedino iz otajstva Kristova svećeništva te kako identitet svećenika u konačnici ovisi o dubini njegova odnosa i poistovjećenja s Kristom. Istodobno, sakramentalna milost svetoga reda ne dokida ljudsku slabost, krhkost i ranjivost. Upravo se stoga svećenički život, naglasio je, odvija u trajnoj napetosti između snage i slabosti, sigurnosti u Bogu i vlastite ljudske ranjivosti.

Poseban dio predavanja posvetio je važnosti osobnoga odnosa s Bogom, molitve i duhovnoga života. Podsjetivši na Kristove riječi „Ja sam trs, vi loze“ i „bez mene ne možete ništa učiniti“, istaknuo je da plodnost svećeničke službe ne proizlazi ponajprije iz aktivnosti, projekata ili organizacijskih sposobnosti, nego iz trajne povezanosti s Kristom. Stoga je osobnu molitvu, Časoslov, euharistiju, slušanje Božje riječi te pouzdanje i predanje Bogu označio temeljnima za očuvanje svećeničkog poziva i njegova smisla.

Govoreći o načinima obnove duhovne i ljudske snage, prof. Vuković ukazao je i na potrebu povlačenja u osamu, tišinu, duhovne vježbe i prostore molitve, gdje je moguće ponovno otkriti smisao i cilj vlastitoga poziva. Upozorio je da gubitak jasnoga cilja može voditi dvjema krajnostima – pretjeranom aktivizmu ili pasivnosti – dok se istinska stabilnost nalazi u oslonjenosti na Boga.

Zaključno je poručio da odgovor na pitanje „Jesmo li na kraju snaga?“ ne treba tražiti prvenstveno u vlastitim sposobnostima, nego u povratku izvoru svećeničkoga života. Čvrsta povezanost s Kristom, njegovanje molitvenoga života i svijest da plodovi pastoralnog djelovanja ne ovise isključivo o vidljivom uspjehu otvaraju, prema njegovim riječima, prostor obnovi nade, povjerenja, zajedništva i traženju novih putova evangelizacije. Predavanje je završio molitvom pouzdanja Thomasa Mertona, naglašavajući pouzdanje u Božje vodstvo i onda kada čovjek ne može jasno vidjeti put kojim je pozvan ići. Nakon prvoga predavanja uslijedila su pitanja sudionika i rasprava.

Drugo predavanje „Svećenik kao stranac – poslan u kontekst koji nije njegov“, održao je isusovac i profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Nikola Martinjak. Predavač je pošao od svakodnevice svećenika koji se često nalazi pred zadaćama i životnim situacijama za koje se tijekom svoje formacije nije izravno pripremao – od upravljanja materijalnim i administrativnim poslovima župe do susreta s bračnim, obiteljskim i osobnim poteškoćama ljudi koji mu se obraćaju za pomoć.
Upravo je iz toga iskustva razvio sliku svećenika kao „stranca“ koji je poslan u kontekst koji nije njegov.

Naglasio je da tu stranost ne treba shvatiti kao progonstvo koje valja podnijeti, nego kao poslanje koje treba živjeti. Pozivajući se na Isusove riječi o učenicima koji su poslani u svijet, premda „nisu od svijeta“, istaknuo je da se svećenik neprestano susreće sa stvarnostima koje mu nisu potpuno poznate, ali je upravo u njih poslan.

Govoreći o očekivanjima koja se postavljaju pred svećenika, upozorio je na dvije krajnosti. Prva je pokušaj da se nastupa kao stručnjak u područjima za koja svećenik nije osposobljen, dok je druga povlačenje u isključivo „duhovno“ i zanemarivanje konkretnih životnih i materijalnih potreba ljudi i zajednice. Kao ispravan put izdvojio je poniznost, spremnost na učenje i sposobnost priznati: „Ne znam.“ Svećenik, istaknuo je, ne mora imati odgovor na svako pitanje, nego treba znati slušati, prepoznati vlastite granice i surađivati s ljudima koji imaju znanja i sposobnosti koje njemu nedostaju.

Posebnu pozornost posvetio je susretu svećenika s bračnim i obiteljskim pitanjima. Naglasio je da je važno prepoznati trenutak kada treba priznati da određeni problem nadilazi vlastite mogućnosti te osobu uputiti odgovarajućem stručnjaku.

Predavač se dotaknuo i odnosa svećenika prema ljudima i zajednicama s kojima se posebno poveže, upozorivši na opasnost da pripadnost određenoj obitelji, skupini ili župi postane zamjena za slobodu koju zahtijeva svećeničko poslanje. Govorio je i o osobnim interesima i hobijima koji sami po sebi nisu problem, ali mogu postati oblik bijega ako svećenika udaljavaju od ljudi i mjesta na koje je poslan.

Dio izlaganja posvetio je i svećeničkoj zavisti, koju je opisao kao stvarnost o kojoj se rijetko govori, premda može ozbiljno opteretiti odnose među svećenicima. Govoreći o uspoređivanju s drugima – njihovim župama, pastoralnim uspjesima, odnosom s vjernicima ili priznanjem koje primaju – podsjetio je na biblijsku sliku starijega sina iz prispodobe o milosrdnom ocu. Istaknuo je da problem zavisti počinje kada čovjek, gledajući dobro drugoga, zaboravi ono što je sam već primio.

Zaključno je naglasio da trajna formacija svećenika nije ponajprije stjecanje novih vještina, premda su i one potrebne, nego dopuštanje da ga euharistija, zajedništvo i životno iskustvo iznova „udome“. Rekao je da će svećenik uvijek na određeni način ostati stranac u kontekstu u koji je poslan, ali upravo u odnosu s Bogom i u blizini oltara može pronaći svoje istinsko uporište i mir.

Sudionicima je na kraju uputio nekoliko pitanja za promišljanje o područjima službe u kojima se osjećaju kao stranci, načinima na koje se nose s vlastitim granicama te odnosima, vezanostima i napetostima koje oblikuju njihov svećenički život. Po završetku drugoga predavanja uslijedila su pitanja sudionika i rasprava.

Prvi dan seminara zaključen je radom u trima predavaonicama, u kojima su obrađene teme važne za osobni i duhovni život svećenika. Doc. dr. sc. Ljubo Zadrić održao je izlaganje „Disciplina i/ili ambicije? Celibat kao stvarnost osobne zrelosti i njegovo ostvarenje u zajedništvu Crkve“, mr. sc. Stjepan Matezović govorio je o temi „Osobna molitva u životu svećenika“, dok je s. Dominika Anica Anić obradila temu „Prve godine svećeništva: milost poziva i krhkost osobe“, izvijestio je Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu.