Duhovni voditelj i predavač bio je dr. don Edvard Punda, župnik Župe sv. Petra apostola i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. U pripremi tečaja pomogao je redovnički asistent Federacije fra Ratko Radišić. Na tečaju je bilo nazočno 13 sestara iz svih samostana.

Slijedeći „Smjernice za formaciju kontemplativnih redovnica“ – „Umijeće traženja Božjega lica“, koji je
izdala Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kao i poticajnih misli
franjevačkih, ali i drugih svetaca, don Edvard je na teološko-duhovni način predstavio važne dimenzije
trajne formacije monahinja. Najprije je govorio o Božjoj riječi kao izvoru i temelju svake duhovnosti.
„Bog govori u Svetom pismu, ali također i u vlastitoj povijesti, događajima života. Upravo Božja riječ
pomaže redovnici da može vidjeti sav svoj život u istini, prihvatiti čitavu svoju povijest, i daje joj snagu
i usmjerenje za život u zajednici. Stjecanje svijesti o samoj sebi, o vlastitoj ženstvenosti i čuvstvenosti
veliki je antropološki zahtjev bez kojeg se redovnica ne može razvijati u zvanju koje je odabrala“, poručio je.

Potom je govoreno o liturgiji, odnosno molitvi Časoslova i Euharistiji. Časoslov je u životu klarisa shvaćen kao „Glas Zaručnice koja govori Zaručniku“, ali i „molitva koju Krist u jedinstvu sa svojim Tijelom upravlja Ocu“ (Konstitucije, 64). U tome smislu, voditelj je pokazao kako Časoslov pomaže ostvarenju zahtjeva iz Ratio formationis da redovnica „usvoji osjećaje Krista Gospodina“ (Umijeće traženja Božjega lica, 74). Naglasio je nutarnju vezu između liturgije i redovničkih zavjeta, ističući kako je upravo klauzurni život posebno duhovno i tjelesno bogoslužje (liturgija).

Nakon što se dva dana posvetilo razmatranju i proučavanju objektivne dimenzije vjere i njenoj vezi s
nutarnjim životom, treći je dan u cijelosti bio posvećen razmatranju nutarnjeg i duhovnog života, čime je naglašeno da je redovnica „povijesno biće koje ima vlastite granice i vlastite rane“ (Umijeće traženja Božjega lica, 26), ali uvijek u otvorenosti Kristovoj spasenjskoj snazi i pomoći koju pruža život u zajednici. Upravo otkrivajući vlastiti život kao povijest ljubavi koju Bog ima s njom, klarisa sa svojim talentima, svojom životnom pričom čini da zajednica bude mjesto ljepote, duhovnog obogaćivanja i svjedočanstvo božanske ljubavi i zajedništava za svijet, poručio je predavač.

Budući da je monaška formacija u prvome redu djelo Duha Svetoga, don Edvard je na temelju duhovnih učitelja uvodio u otkrivanje ljepote vlastite duše i spoznaje da Isus Krist obećaje da će onima koji mu se otvore dati da u sebi, u vlastitoj nutrini imaju izvor iz kojega će moći primati snagu i kušati kako Duh Sveti jača njihovu dušu.

Posebno se razmatranje posvetilo pripremi Lectio divina i otkrivanju bogatstva i stvarnog značenja Božje riječi za život. Don Edvard je na temelju dnevnog Evanđelja vodio jedan Lectio divina.

Uz zajedničku molitvu časova, slavljenje euharistije i osobna razmatranja, svaki dan je bilo zajedničko euharistijsko klanjanje, a određene dane i pobožnost franjevačke krunice te križnoga puta. Pri povratku u vlastite samostane, klarise su s voditeljem i redovničkim asistentom Federacije posjetile svetište Majke Božje na Trsatu.