U ime programskog i organizacijskog odbora uvodni dio simpozija vodio je prodekan za znanost doc. dr. sc. Branko Murić, koji je pozdravio nazočne i iznio razloge odabira teme teološkog dana. Istaknuo je kako se, promatrajući razvoj novih naprednih tehnologija temeljenih na umjetnoj inteligenciji sve više nameću pitanja koja se tiču kako filozofije tako i teologije, budući da razvoj i upotreba tehnologija utječu na samorazumijevanje čovjeka, njegovog ostvarenja, čovjek služeći se tehnologijom oblikuje i preoblikuje životni prostor i svijet oko sebe. Zavidne razine tehnološkog razvoja pružaju dosad neslućene mogućnosti za čovjeka, ali isto tako i rizike te se čovjek i čovječanstvo nalazi pred raskrižjem, budući da nekontrolirani razvoj predstavlja i rizik koji može proizaći iz zloupotrebe novih tehnologija, postavljaju se pitanja redefiniranja čovjeka, njegova odnosa prema svijetu, a sva ta pitanja u kršćanskoj perspektivi u sebi uključuju i teološka pitanja odnosa prema Bogu. Ono o čemu posebno treba voditi računa jest diskriminirajuća upotreba tehnologija i umjetne inteligencije osobito na štetu najosjetljivijih i najranjivijih, kako je to više puta isticao i papa Franjo, gdje dolazi do daljnjih društvenih, ekonomskih i socijalnih raslojavanja i iskorištavanja, pojasnio je dr. Murić.

Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. dr. sc. Josip Šimunović uvodnim razmišljanjem službeno je otvorio simpozij. Nadahnuvši se riječima jedne nastavnice, koja u svakodnevnom kontaktu s djecom uočava promjene u razvoju djece, prof. Šimunović izrazio je zabrinutost kako su današnja djeca sve više zatvorena u sobi virtualnog svijeta, kako imaju sve manje potrebu za igrom, a samim time nemaju ni potrebu za prijateljima i zajedništvom. To je otvoreno pitanje koje postavlja čovjek kao misleće biće i kojem i teologija ima dužnost dati svoj obol. Ne da bi se tek priključila kao jedan od brojnih glasova, nego jer joj je stalo do čovjeka.

Potrebno je promisliti i razlučivati je li naša briga opravdana ili je to samo nerazumijevanje generacija koje su drugačije od prijašnjih ili su oni koji promatraju nove generacije zabrinuti i uzrujani samo zato što nisu identične prijašnjima, također je pitanje koje ima svoju težinu. Nije potrebno samo tragati za odgovorima, nego prije svega postaviti prava pitanja. Na tom tragu i teologija u duhu teme mora promisliti o svom doprinosu kako se ispravno postaviti spram promjena koje uočavamo. Već i samo postavljanje pravog pitanja zahtijeva ogroman posao, temeljitu pripremu, intelekt, volju i um kako bismo razlučili utjecaj stroja na čovjeka i kakve to posljedice može imati po njegovo čovještvo.

U prvom dijelu simpozija akademik prof. dr. sc. Bojan Jerbić održao je predavanje „Mogu li strojevi misliti?“ Akademik Jerbić profesor je emeritus na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu s posebnim naglaskom na područja robotike, automatizacije, umjetne inteligencije i inženjerskog računarstva. Vrativši se u povijest razvoja ljudske vrste i razvoj strojeva koje je čovjek načinio svojim rukama, akademik je istaknuo da je svaki napredak pratila određena nepoznanica i strah. Strojevi su uvijek bili neka vrsta proširenja ljudske inteligencije. Ni s umjetnom inteligencijom nije drugačije, no postoji bitna razlika i ona nas s pravom zabrinjava. Umjetna inteligencija, pokazuje se, poprima određena svojstva za koja smo smatrali da su pridržani isključivo čovjeku. Međutim, premda se govori da stroj „misli“ i pokazuje određene autonomne mogućnosti učenja, akademik Jerbić uputio je kako se još uvijek ne može uspoređivati ono što se naziva umjetnom inteligencijom s ljudskom inteligencijom, a to je potkrijepio brojnim primjerima, načinima kako se u CRTA-i vrše ispitivanja i istraživanja.

Počevši od raščlanjivanja značenja riječi inteligencija, akademik Jerbić podsjetio je kako je riječ o kompleksnoj sposobnosti te kako ljudska inteligencija po različitim razinama uvelike nadilazi umjetnu. Budući da strojevi pogonjeni i razvijani umjetnom inteligencijom imaju sposobnost brzog prikupljanja i obrade velike količine podataka, govorimo o tome da strojevi uče, daju odgovore, pronalaze rješenja. Pitanja koja se sve češće postavljaju jesu pitanja u čijim rukama se nalaze takvi razvojni programi i procesi razvoja tehnologije umjetne inteligencije. Također, još su brojne nepoznanice kojih su i sami znanstvenici svjesni, pa samim time i mogućnost opasnosti koje možda još ni ne vidimo. Akademik Jerbić istaknuo je važnost holističkog smisla znanosti. Uputio je na važnost što čovjek može naučiti o sebi u odnosu na stroj. Jasne razlike još uvijek postoje, stroj nije osoba, nije rođen, nego stvoren, stroj ne sanja, nema emotivnu inteligenciju kao što je ima čovjek, stroj je programirana stvarnost koja ne osjeća, ali može biti programiran da prepozna emocije. Samo čovjek može voljeti stroj, stroj nema odnos spram čovjeka. Akademik Jerbić je teologiji otvorio prostor za promišljanje izrazivši da čovjek o sebi nešto otkriva i u svom odnosu prema stroju. Pitanje „Tko je čovjek“ pitanje je koje su filozofija i teologija brižno njegovale kroz cijelu svoju povijest. Ovo je također jedna od mogućnosti da čovjek raste u samospoznaji i razumijevanju sebe samoga.

Izv. prof. dr. sc. Taras Barščevski, profesora Biblije (Novi zavjet) na Katoličkome bogoslovnom fakultetu govorio je o temi“’Dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno’ (Post 3,6) – čovjek pred izazovima umjetne inteligencije“. Prof. Barščevski okupljene je prije svega upoznao s dokumentima i izjavama papa koji su toj temi posvetili pažnju iznoseći neke od temeljnih etičkih smjernica u odnosu na UI. Etička načela UI govore kako razvijati umjetnu inteligenciju, dajući smjernice za pouzdan njezin razvoj za čovjeka, pozitivno formulirajući što mu je činiti, kako bi izbjegao posljedice umjetne inteligencije koju više ne bi mogao kontrolirati. Etičkim smjernicama nedostaje transcendentalna dimenzija čovjeka, koja bi mu dala mogućnost sagledati sebe i svijet iz jedne sasvim druge perspektive, u višedimenzionalnom prostoru, a ne samo na istoj razini. Najsnažniji izazov prof. Barščevski apostrofirao je kao čovjekov pokušaj da stvori drugoga na svoju sliku. To je cilj umjetne inteligencije, jer strojevi sve više počinju ličiti na čovjeka. Interpretacije što su ih teolozi dali pojmu ‘immago Dei’ odgovaraju našim pokušajima projektirati našu sliku na UI. Međutim, istaknuo je prof. Barščevski, ako je naše središte u našim odnosima, onda se ne moramo bojati da ćemo jednog dana biti zamijenjeni. No čime se može izmjeriti odnos? Barth ističe četiri kriterija koji bi definirali odnos: biti sposobni gledati jedni drugima u oči, slušati jedni druge, pružiti uzajamnu pomoć jedni drugima – biti spremni i dati i primiti pomoć. Pokušaj stvaranja superinteligencije kao krune prožimanja čovjeka i stroja, „homo-machina sapiens“, „nove vrste ljudi“, a za nekog i novog božanstva, zapravo razotkriva unutarnju ljudsku tjeskobu i čežnju za životom koji nije ljudski. Za Bibliju je to jasan oblik idolopoklonstva unaprijed određen na propast: „Nijedan čovjek ne može načiniti boga sebi slična“ jer smrtni čovjek, „kojemu je dah u zajam dan“ može svojim „bezbožničkim rukama“ izgraditi samo „mrtvo djelo“ (Mudr 15,1617a). No bez obzira na tu nemogućnost, čovjek je vrjedniji od svih svojih tvorevina: „on je dragocjeniji od svojih svetinja, jer je živ, a one nisu“ (Mudr 15,17b), zato što ga je Bog pozvao da bude dionikom svoga vječnog života i svoje božanske naravi.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava s brojnim pitanjima i komentarima. Oba predavača su nastojali sa svoje strane osvijetliti mogućnost pristupa temi kao i svijest o mogućim izazovima s kojima se čovjek mora i treba sporiti, raskrinkavajući vlastite zablude da može biti ‘kao Bog’. Koliko je tema zanimljiva i aktualna govori u prilog da su se rasprave i razmišljanja protegnula i na stanci.

U drugom dijelu simpozija doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo, profesor moralne teologije na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu održao je predavanje „Kršćanstvo i umjetna inteligencija u doba transhumanizma: prilika ili prijetnja?“. Nakon kratkog prikaza stanja znanstvene literature koja se bavi odnosom između umjetne inteligencije i teologije/religije, prof. Singbo je u kratkim crtama podsjetio na vrste umjetne inteligencije čiji najavljeni vrhunac je u superinteligenciji koja bi trebala nadići ljudsku inteligenciju. Riječ je o transhumanističkoj singularnosti kao trenutku i stanju koja nadilazi ono ljudsko. Izlagač je podsjetio da ni sam čovjek nema apsolutnu spoznaju o vlastitoj inteligenciji te smatra da će umjetna inteligencija nadilaziti čovjeka stada u transhumanističko redukcionističko shvaćanje čovjeka. Ako, dakle, ljudska osoba priznaje robot ljudskom zbiljom, bavit će se njime kao s partnerom, premda i dalje nosi svijest da je robot. Na taj način mehanička, odnosno ontološka razlika postaje beznačajna. Upravo ovdje je, smatra prof. Singbo, ključna prijetnja umjetne inteligencije u rastjelovljenju ljudskih odnosa, uvjetovanju slobode i stvaranju umjetnih želja. Na taj način UI, tj. tehnologija preuzima moć nad čovjekom. Težište izlaganja stavljeno je na teološke pojmove poput dostojanstva i čovjekove stvorenosti na sliku Božju. To su teološke istine koje govore o čovjeku kao tjelesnom i duhovnom biću koje sebe prima od Boga. Za razliku od tehnologije nije proizveden pa ne može biti predmet rastavljanja i sastavljanja, niti zastarjelosti kao što je to slučaj kod robota. Stvarajući robota na svoju sliku, dolazi do izražaja ljudska kreativnost i inteligencija. Međutim, odvojenost kreativnosti od ljudske mudrosti bivanja i ljubavi otvara se mogućnost da se čovjek uništi djelom vlastitih ruku.

Dr. sc. Dan Đaković, asistent na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, izlagao je predavanje „Transhumanistički demokratizam ili personalistička demokracija?“. Predavač je najprije, krenuvši od samih pojmova, pokušao dati jasnoću definiranja određenih pojmova i što pod njima razumijevamo. Na tom tragu istaknuto je i razumijevanje demokracije koju se želi poistovjetiti sa slobodom. Demokracija je instrument, ne cilj, a svako dobro je moguće instrumentalizirati u svrhu porobljavanja čovjeka i iskrivljenog razumijevanja stvarnosti. Takvom vidu stvarnosti se treba oduprijeti i raskrinkavati sve ideologije koje se nalaze utkane u temeljne pojmove kojima se čovjek svakodnevno služi. Prema mišljenju dr. Đakovića, kršćanstvo bi trebalo moći u svakom vremenu prepoznati opasnosti ideologija i totalitarizama koji proždiru ljudsku slobodu i znati se oduprijeti takvim opresijama, a na kraju izlaganja je to predočio i kroz nekoliko primjera iz Svetoga pisma koje vidi kao paradigmatične i za današnje vrijeme, kao što su na primjer tekstovi koji opisuju rušenje kule Babilonske ili borbu Davida s Golijatom.

Nakon izlaganja, također je uslijedila rasprava. Moderatori prvog dijela simpozija bili su izv. prof. dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač i izv. prof. dr. sc. Danijel Tolvajčić, a moderatori drugog dijela bili su izv. prof. dr. sc. Nenad Malović i doc. dr. sc. Branko Murić.

Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Josip Šimunović zahvalio je svima koji su sudjelovali da ovaj teološki dan bude kvalitetan i zatvorio simpozij.

U glazbenom dijelu simpozija skladbu Johanna Petera Schulza „Hvalite Gospoda“ (u obradi mo. Miroslava Martinjaka)  izveo je mješoviti zbor Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković pod ravnanjem Danijele Župančić, prof. i uz korepeticiju doc. mr. art. Milana Hibšera, navodi se u izvještaju KBF-a.