Održana adventska duhovna obnova za redovnice grada Zagreba

Redovnice okupljene iz raznih zajednica započele su adventski susret molitvom Večernje koju su predmolile milosrdnice. Riječ dobrodošlice, te uvod u tematski dio izrekla je članica Povjerenstva s. Zdravka Leutar, ASC.

Prigodno predavanje s temom „Praštanje za pojedinca – pomirenje za zajednicu“ održala je Marina s. Mirjam Peričić, OP magistra psihologije, psihoterapeutkinja i medijatorica.

Govoreći o procesu opraštanja, s. Mirjam je naglasila kako ono uključuje promjene u duhovnom, kognitivnom, emocionalnom, bihevioralnom i socijalnom sustavu i kod žrtve, osobe koja je povrijeđena, i kod počinitelja, osobe koja povrijedila. „Kad oprostimo, sjećanje nije izgubljeno, ono je promijenjeno. Razlikujemo opraštanje odlukom i emocionalno opraštanje. Opraštanje uključuje povrijeđenu osobu koja se namjerno odriče ogorčenosti prema osobi koja ju je povrijedila te na počinitelja povrede nastoji gledati sa suosjećanjem, empatijom, dobrohotnošću i ljubavlju“, rekla je s. Mirjam te dodala kako se opraštanje događa unutar osobe koja oprašta, a koja za primarni motiv ima svoju dobrobit i želi samu sebe rasteretiti jakih, negativnih osjećaja.

Odgovarajući na pitanje „na što se mi fokusiramo kod osobe koja nas je povrijedila; na osobu ili štetno djelovanje“ naglasila je važnost razlikovanja opraštanja od strategija samopomoći. „Kada istinski opraštamo radimo nešto dobro i korisno i za počinitelja povrede i za zajednicu u kojoj se povreda dogodila“. U tom je kontekstu pojasnila i četiri kombinacije koncepata oproštenja i pomirenja: opraštanje bez pomirenja, nepraštanje bez pomirenja, nepraštanje i interakcija te opraštanje i pomirenje.

Govoreći o povjerenju, s. Peričić je naglasila kako ono sadržava element rizika, a ljudi uglavnom izbjegavaju rizične odluke jer rizik uključuje potencijalni gubitak. „Nekad nekome uskraćujemo svoje povjerenje zbog glasina koje do nas dolaze, a mi ih prosljeđujemo dalje. Osoba koja ogovara unosi razdor među ljude. Cilj joj je prikazati sebe u što boljem svjetlu, kao pronicljivu i informiranu, na način da druge prikaže lošima. Klevetnik se uvijek bori protiv odsutnih, ciljano stvara negativnu sliku o nekome. Klevetanje je sofisticirana promocija laži drugome na štetu“, rekla je te upozorila „činjenica da znamo nešto o nekome ili mislimo da znamo, ne daje nam pravo da to razglasimo. Ogovaranjem i klevetom crtamo sliku drugoga koju nemamo pravo crtati. Mane drugih ne bi nam bile toliko uočljive kada bismo ispitali vlastite. Pokušajmo vidjeti sebe tuđim očima. Tuđe i vlastite mane rijetko mjerimo istom mjerom i rijetko ih važemo na istoj vagi. Za sebe tražimo milost, a za druge pravdu. Stoga, kada upoznamo sebe, proći će nas svaka volja da sudimo drugima“.

Osvrnuvši se na pomirenje, istaknula je kako ono u sadašnjosti radi nečega što je bilo u prošlosti jedini je put za život u budućnosti. „Dobrotom i blagošću oponašajmo Božju providnost. Dobrota i blagost su ostatak Božje slike u nama i predstavljaju najljepši stav koji možemo zauzeti jedno prema drugom. I najmanja dobrota veća je od najvećeg zla. Dobrota je Bogu obratila više srdaca negoli bilo što drugo. Pokušajmo se prisiliti tražiti kod drugih ono što je dobro. Ako nemamo ništa dobro i lijepo reći o osobi, onda radije šutimo. Za pomirenje je potrebno dvoje. Most se ne počinje graditi od sredine. Moraju postojati snažni temelji na obalama koje most spaja i gradi se prema sredini. Ljudi mogu ići različitom brzinom prema sredini. Mogu se susresti na sredini ili više prema obali jedne osobe. Bitno je uspostaviti most da obje osobe mogu hodati po njemu na obostranu dobrobit“, pojasnila je slikovito.

Na kraju predavanja s. Mirjam je u duhu teme istaknula niz pitanja kao svojevrsni ispit savjesti.