Prigodni nagovor održao je mons. dr. Dario Paviša, tajnik Apostolske nuncijature u Pretoriji i član HDKN-a. Sudionici obnove bili su iz Hrvatske, Italije i Njemačke.

Prvi dio nagovora mons. Paviša bazirao je na Evanđelju Druge nedjelje došašća. U tom je kontekstu mons. Paviša rekao kako osobno uvijek osjeća ushićenje nakon čitanja riječi sv. Luke „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“. Iako je ovaj odlomak nabijen emocijama i pozivom, Ivan daje recept kako živjeti drugi dolazak Isusa Krista.

Stoga si možemo postaviti pitanja: kakav je naš svakodnevni život, kako živjeti s oduševljenjem u ovom izazovnom, našem vremenu; kako živjeti poziv – poravnati putove doline? Odgovor na to pitanje je ljubav. Nedavno sam pročitao poruku „Ili ću naći put ili ću ga napraviti“, no postavlja se pitanje „ima li u nama hrabrosti krčiti zarasle putove, ima li u nama hrabrosti s Bogom izgraditi nove putove i povezivati ljudska srca, rekao je mons. Paviša, te podsjetio kako novinari ne znaju do koga će doći njihove izgovore riječi i napisani tekstovi. „No, to je naš put, naše svjedočanstvo. Čovjek postaje odgovoran tek kad preuzme na sebe inicijativu, tek kad počinje biti stvaratelj, kad ne radi samo ono što od njega očekuje okolina, poslodavac, zajednica, društvo, župa. Dakle, važno je kad mi preuzmemo inicijativu. I upravo izgradnja putova, ono na što nas poziva Ivan, počinje se događati onoga trenutka kad sam svjestan da moram učiniti više od onoga što se od mene očekuje. Potrebno je pred Bogom i svojom savješću imati sigurnost u ispravnost naših postupaka i djela, da to u datom vremenu i trenutku ne može baš ništa poljuljati, makar ostali i na vjetrometini svijeta, sami. Da je tomu tako, siguran sam, jer da nije tako ljudska povijest nikad ne bi upoznala sv. Ivana Pavla II., sv. Ivana XXIII., sv. Majku Tereziju, sv. Maksimilijana Kolbea, bl. Alojzija Stepinca, Maricu Stanković i mnoge druge. Ukoliko gledamo njihove životopise iz njih iščitavamo moralnu sigurnost ‘da, to je ispravno, iako je okolina oko mene drukčija i drukčije se ponaša’. I to je ta hrabrost koja nam danas nedostaje, rekao je mons. Paviša. Na tom tragu ohrabrio je katoličke novinare „nemojmo se nikada razočarati kada možda i u vlastitom životu ne vidimo plod koji smo željeli vidjeti. Nemojmo zaboraviti da iza ploda stoji molitva, i ukoliko plod nećemo vidjeti na zemlji, vidjet ćemo ga na nebesima. A protagonist našeg evanđelja, Ivan? Usmjerio nas je na Krista, a sebe je umanjio. On je poput prometnog znaka koji nam ukazuje što se nalazi iza zavoja, a to je dar velikih ljudi“.

Drugi dio nagovora temeljio je na odlomku koji će se čitati na polnoćki Iz 9,1-3.5-6. Mons. Paviša iznio je osobno svjedočanstvo izolacije u Bocvani te naglasio kako jednostavnost, bespomoćnost potiče na promjenu u nama samima. „Prihvaćam problem kao priliku, bolest kao dar, siromaštvo kao bogatstvo duha. Samoću kao put prema rastu. Kada to promatram s odmakom, shvaćam poruku i crkvene oce da ‘bez tišine nema klijanja sjemena, nema čvrstog korijena, nema duhovnost rasta, ući u tišinu sebe, put je prema Bogu, prema vječnosti, jer štala je u nama, a jaslice su naše srce. Otvorimo ga, da se Bog rodi u njemu’“.

Ovo je bila prigoda i saznati kako žive katolici u Tajlandu i u Južnoafričkoj Republici, gdje je službovao, odnosno službuje mons. Dario Paviša.

Na kraju su sudionici razmijenili božićne čestitke, te želje za 2022. godinu.