Duhovnu obnovu don Anton je počeo „Molitvom za dobrotu“ Jakše Fiamenga. Nagovor je počeo pitanjem „koji je smisao Kristove patnje i smrti“. Podsjetio je kako iz vjeronauka i teologije dobivamo djelomičnu jasnu sliku, a duh vremena to ne prepoznaje. Ako se na početku oslonimo na riječi apostola Pavla (1Kor 1,23) o Kristovoj patnji i smrti, on govori svjestan da taj govor neće naići na veliki odobrenje.

U apostolskim vremenima i prvim stoljećima s dosta rezerve je primljeno da je Mesija, Učitelj Gospodin doživio najsramotniju smrt na križu. Tisuću godina se nije realistično prikazivala Kristova muka i križ. Postavlja se pitanje koliko današnji čovjek ima senzibilitet da u Kristovoj patnji gleda samo to? Nema li u toj patnji nešto što je evanđelju bliže, odnosno što bi se moglo nazvati evanđeoska slika toga u Kristovoj patnji? Je li se shvatilo i prihvatilo zašto je Isus iz Nazareta morao umrijeti? Mora se razumjeti kako je živio. Dakle, da bismo shvatiti zašto je umro na križu, moramo shvatiti nešto od onog vremena u kojem je živio. Ako ne bismo shvatiti političko-socijalno-religiozni kontekst i situaciju njegova vremena, jedva bismo mogli reći da razumijemo stvarne razloge Isusove patnje. Naime, on je patio jer je propovijedao oslobađajuću Riječ Božju, riječ Božju koja je oslobađala i one koji su se ogriješili o zakon, pojasnio je prof. Šuljić. Podsjetio je na evanđelje prošle nedjelje i prispodobu o bludnici. „Isus stavlja ženu u središte i na nju ne primjenjuje zakon, zato jer je on naviještao Boga ljubavi, Boga milosrđa, Boga praštanja, Boga nježnosti, Boga koji mijenja čovjeka iznutra. Zakon to nikada neće moći. Pretprošle nedjelje smo imali prispodobu o dobrom ocu i izgubljenom sinu. Ja sam to nazvao o slobodnom Bogu i slobodnom čovjeku, jer ta sloboda je nešto što košta, što je veliki rizik, ali Bog je poštuje. Otac poštuje slobodu mlađeg sina, ali i starijeg, koji ne želi ući. Takovo poimanje Boga ljubavi, slobode i nježnosti, to je nešto što u kontekst religiozne pravednosti po zakonu unosi neku vrstu prevrata kojeg ti ljudi nisu mogli podnijeti. Zato su patnje Krista koji naviješta Boga koji je tu za svakog čovjeka kojemu je potrebna pomoć“, pojasnio je prof. Šuljić, istaknuvši kako je Isusova muka proizašla iz vrijednosti za koje se on zauzimao.

Protumačio je i što znači nositi svoj križ. Isus je rekao „tko ide za mnom mora nositi svoj križ“, to „ne znači savijati se pod teretom nekog usuda, to ne znači ne usuditi se proturječiti, jer i Isus je stalno proturječio. Nositi svoj križ prema Novom zavjetu ne znači prihvaćati nezrelost i malodobnost. Pozvani smo nositi ne Kristov križ, nego vlastiti. On želi da uzmemo naš život integralno. Bog će ti pomoći, Bog će ti dati snagu, Bog će ti dati smisao, unutarnje osvjedočenje da to što radiš ima smisla. Nositi svoj križ znači svoj vlastiti život, ne nečiji tuđi“, pojasnio je don Antun te uputio na riječi sv. Terezije Avilske „Bože me sačuvaj od toga da uređujem tuđe živote“.

Mistika križa najčešće prevladava u našem kršćanskom poimanju patnje i križa, ali uzeti svoj, baš takav križ, ono što proizlazi iz našeg pravednog zalaganja za dobru stvar na Isusov način, to nas dovodi u poziciju da preispitamo i svoje stavove. „Važan je stav i da iza njega stojim, i da sam za njega spreman pretrpjeti nešto. To je nešto što proizlazi iz Kristove patnje, iz Kristova načina, kako je on patio. To nas dovodi do nečega što se zove vlastita usamljenost, to se ostvaruje ako čovjek živi za one vrijednosti za koje je živio i koje je naviještao Krist. To je Isusov put. Njegova patnja je proizašla iz njegova angažmana. Da je šutio ne bi mu se ništa dogodilo. No, radi zauzimanja za one koji su bili rubni, dospio je na križ. To je evanđeoska strana Kristove patnje i njegova križa. To ima daleko veće reperkusije osobito na naš novinarski posao, i posao kojeg imamo u javnosti, jer najlakše sakriti se i ne imati svoga mišljenja, najlakše je negdje nešto prešutjeti“, zaključio je don Anton Šuljić.