U nagovoru za čiji naslov mu je poslužio jedan zapis sv. Augustina „Cantare amantis est – Pjeva onaj koji ljubi“ dotaknuo se župskog zborskog pjevanja kao prostora u kojima se susreću dvije ljubavi: božanska ljubav kojom Bog prethodi te u potpunosti nezasluženo ljubi čovjeka i ljudska ljubav koja je uvijek drugotna i uzvraćena, ljubav s razlogom.

U tom kontekstu redovitost pjevanja i vježbanja je vrijeme u kojem crkveni pjevač iskustveno kuša kako je od Boga ljubljen. Ova božanska ljubljenost konkretna je kroz sve sakramente, zajedništva i darove koje čovjek prima unutar Crkve. Crkva je „forma“ po kojoj Bog ljubi čovjeka, mjesto iskustva ljubljenosti. Zbog toga je u ovom kontekstu važno ne razumijevati ljubav kao emociju već je važno razlamati je kroz dimenzije slobode, cjelovitosti, blizine i identiteta.

S druge strane, naša ljudska ljubav je uzvraćenost na ovu Božju ljubav koju opipljivo primamo. Pjevač svojim prisustvom i trudom zahvaljuje i daje slavu Bogu zbog toga što je ljubljen bez zasluga. S obzirom da je čovjekova ljubav nestalna, promjenjiva i krhka korizma i ova korizmena obnova prilika je da se ona obnovi. Stoga se don Gabrijel poslužio tekstom iz Knjige proroka Izaije (Iz 58, 1-9a) te iz je teksta pokušao otkriti načine kako obnoviti osobnu ljubav spram Gospodina. Kao prvo istaknuo je „vikanje“ što ne znači urlikanje ni glasan govor već otkrivanje dubina vlastitog srca pred Gospodinom, ogoljivanje sebe i svega onog gdje ni Bog nema pristupa. Potom suočavanjem s vlastitim grijesima što ne označava ulazak u patološko stanje krivnje već izlazak iz trgovačkog odnosa s Bogom u prostor samorazumijevanja i prihvaćanja od strane Jahve u kojem se dolazi do istine kako Bog ne traži savršenstvo već potpuno predanje. Kao zadnji način obnove naše ljubavi spram Boga istaknuo je „dobro čovještvo“ koje se ostvaruje kroz kidanje nepravde, razvezivanje spona te dimenzije oprosta i poniznosti, milosrđa i zajedništva.

Nakon duhovnog nagovora članovi župnih zborova imali su mogućnost za svetu ispovijed, a na raspolaganju za ispovijed bilo je nekoliko župnika kaštelanskih župa. Nakon ispovijedi  započela je sveta misa koju je predslavio i propovijedao don Franko Prnjak, župnik Kaštel Starog. Na samom početku svete mise kazao je kako je lijepo čuti kako cijela crkva u jedan glas slavi Gospodina te kako bi takva uvijek trebala biti naša liturgijska slavlja. Osvrnuvši se na Isusovo evanđelje o farizeju i cariniku razlomio je pravo značenje i vrijednost molitve koja se kod farizeja pokazuje kao parodija te je upozorio da je crkvenim pjevačima vrlo lako skliznuti u samodopadnost i oholost i početi se ponašati poput farizeja vodeći računa samo o vanjštini i običajima. Dodao je kako je živa vjera i odnos sa Bogom u sakramentima ono što treba biti na prvom mjestu, a tek onda održavanje tradicije koja se njeguje u ovim starim kaštelanskim župama.

Nakon svete mise održana je smotra kaštelanskih zborova. Prvi se predstavio župni mješoviti zbor iz Kaštel Gomilice, sa voditeljem Ivanom Radilovićem, koji su otpjevali pjesmu „Počinje se strašna muka“. Program je nastavljen uz župni zbor iz Kaštel Kambelovca koji su izveli poznati pučki napjev iz Velog Varoša pod nazivom „Zdravo križu“ uz vodstvo s. Marinele Delonga.  Potom su nastupili pjevači iz Raduna koji su otpjevali pjesmu „O Marijo, majko mila“. Pod vodstvom Antonije Teskera i uz orguljašku pratnju Pere Prosenice, zbor iz Kaštel Starog otpjevao je pjesmu „Blagoslovljen Bože svega svijeta“. Potom je zbor iz Kaštel Novoga izveo pjesmu „Zdravo Tijelo Isusovo“ uz orguljašku pratnju Blaža Matana i pod vodstvom Marija Žuvele. Posljednja kaštelanska župa Kaštel Štafilić predstavila se s pjesmom „Oči u oči“ pod vodstvom maestra Vladana Vuletina.

Nakon duhovne obnove nastavljeno je druženje zborova u Katoličkom domu. Realizacija ove obnove ostvarena je uz pomoć Grada Kaštela te na inicijativu gradonačelnika Denisa Ivanovića. Na ovoj duhovnoj obnovi sudjelovalo je 170 pjevača iz sedam kaštelanskih župa.